Kolumne

Šarena ogrlica

Indiru i njenu djecu sam upoznala prije desetak godina na gradskom trgu, gdje sam na jedvite jade od gradske uprave dobila metar kvadratni kako bih prodavala ručno izrađen nakit. Ulični prodavci, moje nove kolege, nisu me baš dočekali s oduševljenjem. Po nekoj njihovoj logici ja nisam došla da zaradim, već da njima otmem hljeb. Jedino lice koje mi se prijateljski smiješilo bila je Indira Romkinja koja je svaki dan sa djecom dolazila na trg.

Sjela bi na klupicu iznad mene i grickala sjemenke ,a djeca bi otišla da prose.

-Da rade sebi, tako je govorila.

Za razliku od ostalih sunarodnika koji su „radili“na trgu, Indira i njena djeca bili su besprijekorno uredni. Dvoje mlađih Vanesa i Adi bili su bijele puti kao i njihova majka, obilazili bi bašte kafića, dok je starija Dijana, tada četrnaestogodišnja djevojčica, tamnoputa duge kao gar crne kose sjedila s majkom, nikad je nisam vidjela da prosi.

Ono što mi je posebno privlačilo pažnju bile su njihove behar bijele čarape, oprane kako sam kasnije saznala „VARNANKINOM“. Na početku smo se pozdravljale,klimanjem glave, a kako su dani na trgu sporo prolazili počele smo sve češće da razgovaramo, na početku o svakodnevnici, vremenu, poslu, a kasnije o životu, djeci, problemima. Život je nije mazio, prvi put su je udali sa 13. godina iz tog braka imala je troje već odrasle djece i svi su živjeli u Berlinu, sa najstarijom kćerkom nije pričala i nikada nije vidjela unučad.

-Stići će je moje suze, govorila je.

Pričala mi je o BRAĆAMA i sestrama kojih je bilo na sve četiri strane svijeta. O Đurđevdanskim običajima. O životu u Njemačkoj, za vrijeme rata, pa čak i o nekim mutnim poslovima koje je „odrađivala“.

-Vidiš ja sam bijela, ja sam tamo lako nalazila poso i lako dolazila do stanova,smješkala se.

Zanimao me njihov način života ta jednostavnost, bez nepotrebnih briga koje čovjek sam sebi nametne. Indira je na mišici imala tetovažu VOLJENI MUŠ JASNIN, koju je, kad je Jasmin izgubio status voljenog , a Boga mi i MUŠA, prekrižila i ispod tetovirala RAMO. Jednostavno, prekrižila kako u životu, tako i na mišici nije išla na uklanjanje, Jasmin je prekrižen i neka svi vide! Ramo je ostao na mišici i nakon što je otišao iz njenog života.O njemu je često pričala.

-Gdje je Ramo sada?

-Evo tu, stavljala bi ruku na grudi, Ramo nikad neće iz srca , govorila je s tugom.

Oženio mlađu otišao u Berlin. Dijana je njegova. Ramo je bio i visokorangiran u njihovoj zajednici to sam kasnije saznala. Maštala je o tome da joj se vrati. Oca od dvoje najmlađih nikad nije pominjala. Indira je sav „zarađeni“ novac trošila na djecu, jeli su i pili šta su htjeli, vodila ih je na bazene i ugađala im na razne načine. Možda zvuči kao da je opravdavam, ne naprotiv! Ne podržavam iskorištavanje djece, ali čega sam se sve nagledala na trgu Indirina djeca su bila voljena , sita i čista, što je prava rijetkost.

Dijana je bila mirna, povučena, nije znala da piše ni da čita, nije znala čak ni kada joj je rođendan, znala je koliko godina ima, ali ne i datum rođenja.Voljela je da gleda kako izrađujem nakit. Sjela bi pored mene i posmatrala, čim bi mušterija prišla Dijana bi ustala i otišla majci. Čak i kada bi moja djeca dolazila, ona bi se sklanjala.

-Da ti ne smetam,govorila je.
-Ne smetaš mi Dijana.
-Neće ti niko ništa kupiti, ako mene vide tu.
-Neće kupiti, ako im se ne sviđa, a to nema veze s tobom.

Bilo mi je žao, bila je mlada za takvo razmišljanje, ali sam znala da ima istine u njenim riječima i da se ona od rođenja nosi s tim, a to boli i na samu pomisao.

-Imaš mnogo lijepo ime, promijenila sam temu.
-Dijana
-Rimska Boginja lova.
Nasmijala se.
-A kako ti to sve znaš?
-Učila u školi.
-Ja nisam išla u školu, a ni moja braća ni sestre, a i šta će nam škola kad ćemo u Berlin? -Koliko si ti godina išla u školu ?
-12.
-Auuu pa ti si baš puno pametna.

Gledala me širom otvorenih očiju. Smijala sam se.
-A da ti mene ipak povedeš u Berlin,šta misliš?
-Ja ne volim Berlin i neću da se udam ko Sunita za starog čovjeka tamo, ali Indira kaže da ćemo tamo dobro živjeti da ne moramo prositi. Država ti sve plaća. Moj otac živi u Berlin on ima puno para, ima veliki bijeli mercedes i na tablicama mu piše RAMO. Indira kaže da je pola svega moje, on ima tamo jednog sina. Tako da ću ja biti bogata. Svašta ću sebi kupiti.

-A šta je to svašta? , zadirkivala sam je.
-Pa sve što mi duša poželi.
-Opa!Onda ćeš biti Dijana Romska Boginja love, ali onda bih trebala da te naučim da pišeš.
-Neću, kratko je odgovorila i otišla kod majke.

Mislim da je osjećala stid zbog toga što ne zna da čita i piše. Vratila se brzo i donijela nam hladan sok.

-Šta to praviš?
-Ogrlicu.
-Što samo sa dvije boje, što ne staviš sve boje koje imaš? Ja volim šareno.
-Pa biće prešareno, a i ne idu baš sve boje jedna s drugom.
-Jesi li i to učila u školi?
-Nisam baš.
-Pa kako onda znaš da ne idu? Hajde da probamo. Mogu li ja da ti biram boje?
Nasmijala sam se.
-Možeš Dijana,biraj! I onako danas nema posla. I šta su ustvari boje, ko uopšte određuje njihovo slaganje ili neslaganje? Ima da napravimo najšareniju ogrlicu na svijetu.

Obradovala se i počela prebirati po kutiji s perlama.

-Može li ova? Birala je jake boje.
-Može!
-A ova? Smijala se.
-Sve može,danas ti biraš.

Napravile smo najšaraniju ogrlicu, potpuno drugačiju od svega sto sam do tada pravila, miješale smo boje i materijale za koje sam ranije smatrala da nikako ne idu zajedno. Dijana se smijala i dodavala perle. Rezultat je bio nevjerovatan. Bila sam oduševljena. Kasnije su takve ogrlice postale moj najprodavaniji proizvod.

-Mnogo je lijepa, eto vidiš, a ti kažeš ne idu sve boje zajedno.
-Jeste, priznajem da nemam pojma o bojama.
-Za koliko ćeš je prodati?
-Neću je prodati,ostaviću je sebi.
-Stvarno ,a ako ti neko ponudi baš puno para?
-Ni tada. Napravićemo nove za prodaju,ovu ne dam. Posebna je,baš kao i ti. Stidljivo se smješila.
-Kad odem u Berlin donijeću ti nakita da prodaješ, da se ne mučiš ovako.
-Ne mučim se,volim praviti nakit.
-Dobro, onda ću ti kupiti neki bolji telefon.
-E to može, ali neki baš, baš dobar da se foliram po trgu. Smješka se.
-Stvarno ću ti kupiti telefon, a ti misliš da neću?
-Ne mislim, znam da hoćeš, baci pet!
-Evo mi druga idem da ga pozdravim, lice joj se ozari, u susret nam je išao mladić sa djevojkom.
-Ooo Dijana pa gdje si ti?
-Evo me, gdje si ti druže? Mnogo ti je lijepa ova plavuša odmjerala je njegovu djevojku.
-Jel da,prava ljepotica, a i ja sam valjda lijep smješkao se.
-Jesi, ali ona prošla crna mnooogo ti je ljepša bila.
Prasnusmo u smijeh.
-E Dijana, Dijana nasmijao se mladić i izvadio iz džepa sitniš i dao joj.
-To je moj drug, jednom mi je kupio lijekove kad sam bila bolesna i uvijek mi da para.

Godinama kasnije, ja sam počela raditi za Dijaninog druga slučajnost ili ne, ne znam. Ulični prodavci su me „dobronamjerno“ savjetovali da ih maknem od sebe, a kad je jedan od dobronamjernih vidio da sam Indiri posudila pare, nazvao me budalom. Nije to bila neka svota novca, da se razumijemo, ali ja sam znala da će mi vratiti. Indira je novac vratila u četvrtak kao što je i obećala, a moj dobronamjerni kolega je promrmljao. -Svejedno si budala.

Dijana mi je postajala sve privrženija, posebno se radovala kada bih je poslala da mi kupi nešto ili donese kafu sa aparata, godila joj je moja pažnja i sve više se vezivala za mene, otvarala mi svoju dušu, pričala o željama i strahovima, o šarenim dječijim snovima i o jednom Denisu. Bila je divna i nježna, preplašena od budućnosti, najviše od ugovorenog braka.

-Neću da se udam za nekog koga ne znam.
-Pa nećeš, tješila sam je, Indira kaže da ti uopšte nije ugovorila brak.
-Nije još, ali hoće, tako je i Suniti.
-Ne moraš se udati ako nećeš, ne može te niko natjerati, tješila sam je, mada ni sama nisam vjerovala u to što sam govorila.

Došla je jesen, kiše i hladno vrijeme. Sve rjeđe sam dolazila na trg, a kada je došla zima sklopila sam tezgu i završila sezonu.

-Hoćeš opet na ljeto prodavati nakit? pitala me, pomalo tužnim glasom.
-Ako ne nađem neki bolji posao, hoću.
-A ako nađeš, hoćemo li se viđati? Oči su joj bile pune suza.
-Naravno da hoćemo, kad budem dolazila u grad viđaćemo se, ti Boginjo lova ili love, pokušavala sam da je nasmijem. Baci pet! Smješka se.
-Mogu li te zagrliti?
-Na glupa pitanja ne odgovaram, kakvo je to pitanje? Grlim je jako, najjače. -Viđaćemo se bleso jedna šta ti je? Zagrljaj je bio dug jedan od najtoplijih,koje pamtim.
-Uvijek isto mirišeš Snežo.
-Pa šta ću moja Dijana kad imam samo jedan parfem, u Berlinu da mi kupiš novi, jesi čula?
-Idi čeka te muš.
-Nije muš,nego muž.
-Dobro idi čeka te muž.

Nikad je više nisam vidjela. Ni na trgu, ni u gradu. Pretpostavljala sam da su otišli u Berlin.Viđala sam ljeti mnogo Roma koji su dolazili iz inostranstva, viđala sam i auto sa tablicama na kojima je pisalo RAMO, ali Dijanu nikad, a često sam mislila o njoj. Prije par mjeseci u pješačkoj zoni u žurbi, zakačim ženu tašnom ,izvinjavam se rutinski.
-Snežo!Jesi li to ti? Poznat drag glas.
-Indira!Pa gdje si ženo?obradovah se kao da sam vidjela nekog najrođenijeg.
-Jaaoo Snežo, al si propala, mnooogo si propala sestro slatka.

Čekaj,jeste prošlo desetak godina , ali da sam baš toliko propala valjda bi mi još neko rekao. Svejedno smijem se toj njenoj iskrenosti.

-Što si tako propala jesi nešto bolesna ili si tako htjela? Aaa smršala, na to misli, upališe mi se lampice.
-Htjela,sam tako zdrava sam hvala Bogu.
-Ljepša si mi prije bila. Iskrena moja Indira.
-Ovo mi je sestra, pokazuje na ženu do sebe,starija krupna žena mi klimnu glavom.
-Evo i Vanese, okrećem se u pravcu Indirinog pogleda iz zlatare izlazi vatreno crvena djevojka, lijepa, zgodna, njegovana. Je li moguće da je ovo ona djevojčica sa trga, pitam se.
-Sjećaš se Sneže?
-Ne sjećam, reče nezainteresovano.
-Znaš što je na trgu prodavala nakit? Vanesa me pogleda još jednom odmahnu glavom i zadubi se u telefon.
-Mala je ona bila ne može me se ni sjećati, nego gdje mi je Dijana moja drugarica?
-Pa ti ne znaš Snežo, lice joj dobi sasvim drugačiji izraz.
-Dijana se utušila na Drini sa rodicom prije 3 godine, došli iz Berlina na odmor i one otišle da se kupaju, kako ne znaš pa bilo je to na televizoru?

-Tražila te ona na trgu svakog ljeta, mnogo te voljela moja Dijana. Od šoka jedva progovorih.
– I ja sam nju. Tačno se sjećam kada su javili na lokalnoj televiziji da su se dvije romske djevojčice utopile na Drini, ali ni jednog momenta nisam pomislila da bi to mogla biti Dijana.
-Dugo smo već u Berlinu, dobro nam je tamo, ali moje srce prazno, nastavlja priču i podiže rukav da mi pokaže tetovažu . Lijepim ukrašenim slovima preko cijele nadlaktice pisalo je Dijana.
-Je li bila udata, pitam je.
-Nije.

Ne znam zašto, ali kao da mi je malo laknulo. Indira je nastavila pričati, ali tog dijela se uopšte ne sjećam. U glavi mi je bio samo Dijanin lik i Indirine riječi: Utušila se. Požalih sto sam je srela, mogla sam živjeti u neznanju i vjerovati da je Dijana u Berlinu, da je dobila nasljedstvo i da je kupila sebi sve što je oduvijek željela, da je sama izabrala muža, da je sretna. Da ćemo se vidjeti kada mi bude donijela neki bolji telefon, ili parfem. Oduvijek imam loše telefone i jedan parfem. Ovako ništa od svega toga. Ostaje jedna ogrlica napravljena sa mnogo smijeha, šarena poput najljepših dječijih snova. Jedini neprocjenjivi komad nakita koji imam. Jedan zagrljaj koji se pamti i ova priča koju već dugo pokušavam da napišem, ali kroz koju ćeš nastaviti živjeti moja mala Romska Boginjo.

Copyright © 2020 Snežana Aleksić Topalović. Sva prava zadržana.

Tagovi
Pogledajte još
Close
Back to top button
Close
Close