Tog 13. avgusta 2003. godine, Ivan Jovović, Pantelija Dakić i još oko stotinu djece iz srpske enklave Goraždevac na Kosovu i Metohiji, bijeg od vrelog ljetnjeg dana potražili su kod obližnje rijeke Bistrice.
Bezbrižne dječije igre, prekinuli su rafali iz pravca albanskog sela Zahač. Teroristički napad, u kojem je ispaljeno 90 metaka, na licu mjesta okončao je život devetnaestogodišnjeg Ivana Jovovića, dok je dvanaestogodišnji Pantelija Dakić, preminuo u pećkoj bolnici. Teško je ranjeno još četvoro djece. Kola hitne pomoći koja su prevozila najteže ranjenog Bogdana Bukumirića ka francuskoj bolnici u južnoj Kosovskoj Mitrovici usput su kamenovana i napadnuta. Zločin je osuđen od strane cjelokupne međunarodne zajednice.
Za ovaj teroristički akt do danas niko nije odgovarao. I pored toga što su pripadnici misije UN na Kosovu i Metohiji obećali da će po svaku cijenu pronaći počinioce, istraga je zatvorena 2010. godine bez rezultata. Kao što uostalom, niko nije odgovarao ni za druga zlodjela nad Srbima na Kosovu i Metohiji. Već posle nekoliko dana 17. avgusta u centru Goraždevca, teroristi su ponovo zapucali na djecu, ali srećom niko nije stradao. Ne treba posebno ni napominjati da među Srbima na Kosovu i Metohiji vlada opšte uvjerenje da su imena neposrednih izvršila i njihovih nalogodavaca itekako poznata.
Od tada, prošlo je 17. godina. U međuvremenu prva teroristička cjelina na tlu Evrope, protiv pravno je proglasila nezavisnost, uz pomoć istih onih međunarodnih faktora, širokih u osudama i šturih u djelima. Uostalom teroristički aktovi na području Kosova i Metohije traju već decenijama, i teško da bi i bili mogući da nije upravo pokroviteljstva od strane nekih velikih sila. A za njih Pantelija i Ivan nisu imena, niti nečija djeca, nego brojevi, puka statistika, zajedno sa djecom Iraka, Afganistana, Sirije, Libije…dugačak je spisak. Pravde nema, niti će je biti, dok god je dželat istovremeno i tužilac i sudija. Nama ostaje da se sjećamo.
Neka je vječna slava stradalima.
