Piše: Mile V. Vasiljević
Mostovi su oduvijek nosili neku posebnu simboliku. Svaki od njih predstavljao je neku neispričanu priču, mit, legendu ili je jednostavno predstavljao građevinu koja je bila odraz moći, miroljubivosti i snage nekog grada ili države. Međutim, svaki most ima neraskidivu vezu sa rijekom, koja protiče ispod njega. Rijeka Drina po tom pitanju, može se slobodno reći, predstavlja mitsku rijeku, inspiraciju mnogih umjetnika i nezaobilaznu tematiku naučnika. Još od Starog vijeka bila je zamišljena granica dva svijeta, ali ipak u sklopu jedne cijeline. Podjelom hrišćanstva, ona će kao pukotina jasno definisati razlike istočnog pravoslavlja i zapadnog katoličanstva. Uvjek će taj Zapadni katoličkih svijet težiti da premosti tu zamišljenu granicu na Drini i stavi pod svoj uticaj Istočni pravoslavni. Međutim, pojava Turaka promjeniće tokove istorije, a Drina i gradovi na Drini, dobiće potpuno drugačiju ulogu. Među tim gradovima, svakako da se nalazi i Zvornik.
Posmatrano kroz istorijske epohe, u Starom i Srednjem vijeku, mostovi nisu bili baš omiljena građevina, jer gradovi naročito u srednjem vijeku za prvi cilj imaju svoj odbrambeni karakter ( što pokazuje i položaj Đurđevgrada ).
Dolaskom Turaka na ove prostore, situacija se nije bitno promjenila, po pitanju gradnje mostova. Turci su uvidjeli kakav geo-strateški položaj ima Zvornik, te su sve svoje napore usmjeravali ka tome da dobiju što čvršći bedem na Drini. Međutim, postoje ozbiljne indikacije da je u Zvorniku, na Drini, postojao most u XVI vijeku, ali njegovu lokaciju nije lako utvrditi ( u pitanju su dvije lokacije- u blizini zvorničke tvrđave i na mjestu gdje se danas Zlatica uljeva u Drinu). Svakako da taj most nije imao neku bitnu ulogu u životu Zvorničana. U nekim kasnijim periodima, mostovi se ne pominju, usljed skele koja se nalazila u Zvorniku i splavarenja koje je bilo izuzetno zastupljeno.
Tokom Austrougarke okupacije, o mostovima je bilo najmanje riječi, čak se nije smijelo ni pomišljati na njih. Jednostavno, zvanična politika Austrougarske je bila da na sve moguće načine odvoji Srbe u Bosni od svoje matice Srbije. Tako da će austrijske vlasti raditi na sve intezivnijem dovođenju i naseljavanju Nijemaca uz samu Drinu, što je trebalo da predstavlja kao svojevrstan „živi bedem“ za Srbe iz Bosne i Srbiju. Međutim, Austrougarska će ipak sagraditi jedan drveni most 1916. godine, za ratne potrebe. Radnu snagu su činili italijanski zarobljenici, a nalazio se nešto niže od sadašnjeg željeznog. Taj most biće oštećen od nabujale rijeke 1922. godine i od tada neće više biti u upotrebi. Preko tog mosta je 4. jula 1919. godine, prešao i posjetio Zvornik regent Aleksandar Karađorđević. Tri godine kasnije, rodila se ideja, da se na mjestu gdje je regent Aleksandar prešao rijeku, podigne dostojan zadužbinski most.
Godine 1926. došlo se do idejnog riješenja, a most je izgrađen 1929. godine, uglavnom sredstvima ratne reparacije, a značajne svote i priloge davao je i sam kralj Aleksandar ( koštao je oko 13,5 miliona tadašnjih dinara ). Radovima su rukovodili inženjeri Mićić i Žilov ( Rus ), a materijal i dijelovi za most su nabavljani širom zemlje ( „Sartid“, „Till i Šimić“…) , pa čak i u Evropi ( Šćećin ). Krajem 1929. godine most je završen i do dan danas je ostao u svom prvobitnom obliku izgradnje. Njegovu izdržljivost, prije nego što se pustio u promet, provjeravali su na taj način što su zaprežnim vozilima dovozili ogromne količine kamenja, koji je nakon 15 dana uklonjen sa obrazloženjem da je most čvrst i stabilan. Most je svečano otvoren njegovim osvjećenjem 12. januara 1930. godine i nazvan je „Most kralja Aleksandra “. Osvećenje mosta izvršili su episkop Zvorničko-tuzlanski Nektarije i Šabački Mihailo. Na samom otvaranju, prisustvovao je i pukovnik Bogdan Jevtović, koji je prvi sa srpskom konjicom, 28. oktobra 1918. godine donio slobodu Zvorniku i označio kraj rata.
U aprilu 1941. godine, most je srušen usljed njemačkog bombardovanja. Radovi na dogradnji i dovođenju mosta u sadašnje stanje započeti su u jesen 1945. i završeni su u junu 1946. godine. Radna snaga ovaj put su bili njemački i italijanski zarobljenici. Obnovljeni most, pušten je u saobraćaj 9. juna 1946. godine, a na samoj svečanosti je prisustvovao Rodoljub Čolaković, predsjednik vlade BiH.
Događaji devedesetih godina, ostavili su svog traga na ovom mostu, koji su bili vidljivi do 2019. godine, kada je došlo do njegove restauracije. Radovi na njegovoj restauraciji biće gotovi do kraja 2020. godine i nesumljivo je da će 90. godina kasnije, Most kralja Aleksandra zasijati istim onim sjajem kakvim je sijao 1930. godine na svom otvaranju. Osim mosta Kralja Aleksandra, treba napomenuti da u Zvrorniku, tačnije u Karakaju, danas postoji još i most za drumski saobraćaj (pušten u promet 1973. god) i željeznički (1992). Danas, kada posmatramo Zvornik, jasno se može primjetiti da je XX vijek iznjedrio još jedan simbol grada po kome je on prepoznaljiv. Osim vijekovne trvrđave, to je svakako Most „Kralja Aleksandra Karađorđevića“
