Potpuno pomračenje Sunca, 11. avgusta 1999., sjećam se te panike koja je bila rezultat propagande i neobrazovanog naroda ili nevjerice. To je rezultat Šuvarove reforme obrazovanja.
Masovno lјudi nisu znali o pomračenju Sunca temelјno, što je znanje iz osnovne škole, pa su više vjerovali medijima. Masovno su vjerovali da će se pojaviti radioaktivnost, jer su to širilli mediji, pa su ćebad navlačili na prozore i tako zabarikadirani čekali da sve prođe. Pobjegli su u podrume, mnogi su sišli u atomsko sklonište, i razne šahtove. Uvidjevši da je grad pust i zabarikadiran sa zatvorenim kafićima i prodavnicama, uzeo sam iz garaže megafon i išao kroz grad vičući: „Izlazite lјudi, niste miševi, kukvice, neznalice“. Ali nigdje nikog. Sablast, a pomračenje još nije ni počelo…
Prošao sam kroz cijeli grad, došao sam do svoga brata od strica koji je profesor fizike. I stvarno, zatekao ga na prozoru kuće širom otvorenih svih prozora i vrata. I on je vikao komšijama: „Ne bojte se, izađite lјudi“, ali uzalud. Neki su se zatrpali i drvima po garažama, kao komšija Kole, pa jadan čovjek mal se nije udavio, jedva su ga izvukli, završio na kraju u hitnoj. Jedan je, koji sve zna o radioaktivnosti , djecu poklopio kacom i nabacao uglјa, i on se zatrpao uglјem. Jedva su ih iskobelјali.
„Šta je ovo profesore?“ – kažem mu.
„Eto, vidiš, nerviraju me moji učenici, ništa mi ne vjeruju ludaci jedni.“
Zajedno počnemo da ih prozivamo megafonom, ali tajac. Mislili su, neka neka, što je sigurno sigurno. Bili su ubijeđeni da ćemo mi pocrkati kao pacovi. Pogledamo se jedanput u toj vici profesor i ja, kad je profesor rekao da su svi ludi, gledamo jedan u drugoga i u isto vrijeme rekosmo: „Ne mogu biti svi ludi, možda smo mi ludi“. Tu se zamislimo, možda ima nešto što mi ne znamo, a jedan život imamo, pa i mi zgulimo u podrum što je „sigurno sigurno“.
Naveče na Hrvatskoj televiziji ironija sa osvrtom na „svoje komšije“ kako u Budimpešti pomračenje gleda na stadionu 100 hilјada lјudi, a komšije u susjedstvu nadomak Zagreba, žive kao u srednjem vijeku, sakriveni kao miševi. I još kažu da su takvi oduvijek i da vjeruju u vradžbine. Pa da nam i predsjednici vračaju po cijeli dan.
Tad nam je bilo jasno da i njihovih prsta ima u ovom projektu masovne manipulacije javnošću. Profesor mi poslije kaže da ne može sebi oprostiti što je u momentu i on bježao, pao je pod mantru, kažem mu nije, jer smo opet odmah izašli i gledali pomračenje i to golim očima.
Anegdotu po istinitom događaju zabilježio Dobrivoje Vidić.
