izbor urednikaKolumne

Srećna porodica

Žurim kući s posla, premorena. Mislim samo o tušu i krevetu.Jedan sat sna i biću kao nova. Na ulazu, ispred vrata obuće, kao da u njemu žive stonoge, a ne ljudi. Zvonim.

Čujem djecu: –Hajde ti otvori.

–Neću idi ti.

Pritisnem zvono, ne popuštam. Izlazi kćerka,tinejdžerka

.– De mama, ti si. Šta ti je?

– Obuća mi je. Zovi brata i da svako svoju obuću unese u plakar.

E sad, da nije komšija Nele napravio plakar, dva sa dva, kakavnormalni ljudi koriste za garderobu, ne bi me njihov nemar tolikonervirao. Ulazim u kupatilo. Sada će me tuš preporoditi.Odvrćem slavinu, voda kao led, okrenem na vruću, isto.

– Ko je isključio bojleeer? urlam.

– Ja mamiling, sorry.Ne znam da li me više nervira engleski ili što nema tople vode.– Imala sam zadnji čas fizičko i istuširala se, ali sam zaboravilauključiti bojler, kaže.

– Sigurno vam se izlila kanalizacija u salu za fizičko, pa si potrošila šezdeset litara vruće vode, za tuširanje

.– Joj mama, tebi sve smeta!

Tuširam se hladnom vodom, brzinski. Od spavanja nema ništa,previše sam nervozna. Skuvaću kafu, bar nju na miru da popijem.Na TV, koji je inače pojačan kao da smo gluvi, Tandermenovi, glupa serija u kojoj svaki član porodice ima neku moć, sa još mučnijom sinhronizacijom.

– Ugasi to i idi uči! govorim sinu.

– Nemam ništa za sutra.

– Onda uči za prekosutra, za sljedeće polugodište, sljedećirazred, čitaj lektiru… Samo knjigu u šake, kažem tonom koji ne ostavlja prostor za raspravu.

– Ali mama…Presiječem ga pogledom.– Dobro, dobrooo, odoh u sobu da čitam, prosipa staru foru koja više ne pali.

– Nećeš u sobu nego ovdje da si mi na oku.

Napokon tišina. Nakon deset minuta kćerka, koja je tu samofizički prisutna, pušta muziku na telefonu i pjeva: –Šta to radiš prika,šurim bika… ori se.

– Gasi taj kretenizam! ježim se više nego od ledene vode kojom sam se tuširala.Kolača očima, ali ćuti. Inače, svijet joj se srušio sinoć kada je morala obući potkošulju.Dođe i vrijeme ručka. Skuvaću makarone, jednostavno je, meni najlakše, a i djeca ih vole. Muž ne voli, ali on će svakako htjeti da vidi šta je mama kuvala. Davno je prošlo vrijeme moga dokazivanja u kuhinji. Sad je period poljubi pa ostavi.Evo nas svi na okupu, svako u svom filmu. Gledam nekada slike drugih porodica, to mama, tata, djeca, retriver, blaženi osmjesi…Idila. Ovi moji, ni za glavu, ni za rep.Kada god hoću da napravim neku lijepu porodičnu fotografiju oni se plaze, ukrštaju očima, „prave uši“ jedno drugom, a i pas mi neki avlijaner, nije za društvenih mreža.

– Mama, opisivao sam te danas u školi, – raznježi me sin –hoćešli da ti pročitam?

– Naravno dušo.

– Moja mama se zove….. Ima trideset devet godina, dugu kosu…I tako redaju se opis za opisom, a onda čita:– Moja mama nikad nije ljuta i uvijek ima vremena za mene i moju seku. Mi smo srećna porodica.Toplina me obli. Zagrlim ga. Gledam ga, gledam ih, ma ne bih ih mijenjala ni za šta na svijetu. To smo mi, jednostavno takvi kakvi smo, savršeno nesavršeni. Znamo biti glasni i galamiti, ali i glasno se smijati i dugo i toplo grliti. Toliko istine u jednoj rečenici.Mi smo srećna porodica!

P.S.Avlijanera ne bih mijenjala za sto i jednog Dalmatinca!

Copyright © 2019 Snežana Aleksić Topalović. Sva prava zadržana.

Back to top button
Close
Close