10.9 C
Zvornik
29. март 2024.

Još jedna priča o tetku

-Hoćemo li Majo u hajduke? -Teetaaak!!! To pitanje je značilo da raspust može da počne.Ići u hajduke s tetkom značilo je desetak,petnaest dana potpunog uživanja na selu,raznih vratolomija,mangupluka i nekažnjenog dječijeg bezobrazluka. -Možeš li se spremiti dok tetak kafu popije? -Spremna sam od petka,nemoj piti kafu,molim te,molim te,molim te. Majka bi me prijekorno pogledala :-Majo sram te bilo! Tetak bi već ustao spreman za pokret. -Maksime ,pa nećeš valjda bez kafe otići,ajde sjedi evo skoro provrela. -Neka,neka taman da stignemo na autobus u jedan,kad je dijete spremno,namignuo bi mi. Naravno nismo išli autobusom u jedan.Prvo bismo sjeli u slastičarnu i jeli šampite. -E pošto sad imaš brkove spremna si za hajduke,ipak prije polaska obrisao bi me svojom maramicom. -Čista je jutros je stavio u džep. Onda bismo otišli do Gradske kafane gdje je tetak pio kafu i konjak ,a ja soka koliko mogu i kakvog hoću. Oko tri smo bili na stanici.Išli smo malim radničkim autobusom .Tetka su svi pozdravljali. -Bližimo se neprijatelju Majo sad moraš slušati moja naređenja,Jasno!!!uzviknuo bi vojnički. -Jasno kapetane !salutirala sam i smijala se. Neprijatelj je bila tetka. Od stanice do kuće imali smo nekih kilometar i po,malo bih hodala,a malo bi me tetak nosio na ramenima. -Neprijatelj na vidiku,neprijatelj na vidiku,govorila bih čim bih uledala njihovu kuću. -Jesi li sigurna? Onda bi šakama pravila dvogled i ponovo gledala. -Jesam kapetane! -Šta predlažeš vojniče? -Predlažem da napadnemo,smijala bih se. -Pogrešna taktika,moramo se pritajiti i sačekati da padne veče da neprijatelj zaspi.To je značilo da ćemo svratiti u kafanu kod čika Milenka.Tu je tetak opet pio konjak i pričao sa ostalim gostima,dok sam ja bila u prodavnici koja je takođe bila u čika Milenkovom vlasništvu .Tetak bi platio sve što sam uzela,a Milenkova žena bi mi dala čokoladu Euro blok.Krenuli bismo s prvim mrakom. -Majo sad me dobro slušaj,ako padneš u ruke neprijatelju najbitnije je da ne odaš naše jatake i da potvrđuješ sve što ja kažem.Borba će biti duga i teška ti ideš u napad. -A ti teteak? -A ja ću gledati da se nekako domognem stola. -I onda? – I onda ne izlazim ispod stola dok je srca junačkoga.Smijala bih se na sav glas. -Idemooo juriš!!! Tetka ,naravno nije bila takva kakvom smo je ja i tetak predstavljali,znala je zagalamiti tu i tamo,ali bila je dobrodušna i prema meni uvijek nježna.Radovala se svakom mom dolasku.Nisu imali djece,što je njenim očima davalo neku posebnu tugu,a tetka čini mi se vodilo u kafanu. -Tetka bi naravno vrlo lako,sa par pitanja saznala gdje smo bili i šta smo radili.Evo jedan primjer:-Sutra te tetka vodi u prodavnicu da kupimo slatkiša,nemamo ništa slatko u kući. -Ne treba tetka kupio mi je tetak maloprije kod čika Milenka,i slično.Tetak bi se smijao:-Jatak pao. Moja dječija naivnost ostala je prisutna do dana današnjeg. Kad bi ga tetka „sovala“(sovaće me ,tako je govorio kad bi nešto zabrljao) zbog nekog neurađenog posla ili opijanja,branio se na njemu svojstven i duhovit način:-Jeste Miljo sve si u pravu,sve što kažeš ne sporim,a zna li iko ko ja voljeti to ti meni reci?Hajde reci!Priznaj!Lako je sovati. -Niko ne zna budalasat ko ti.Eto to,niko ne zna,a ljutnja se polako topila. -A voljeti? -Ni to , osmjeh bi se vratio na lice do maloprije ljute žene. -Majo jesi čula,u zapisnik da uđe dana tog i tog,tetka Milja je pred svjedokom,a to si ti Majo, priznala da niko ne zna voljeti ko tetak Maksim.Smijao bi se pobjednički,kao da je grad osvojio. Kod njih sam imala svoju sobu,svoj vezeni jastuk,svoj tanjir,svoju šolju,svoju ljuljačku i ništa od toga nisam morala dijeliti s bratom i ostalim rođacima i rodicama.Nije im baš bilo pravo zbog toga posebno kada bismo se svi okupili kod tetka za Prvi maj,meni je davao šibicu da palim Prvomajsku vatru,prvi gutljaj piva iz njegove flaše,koju sam ja otvarala (pivo mi je bilo odvratno,ali morala sam se praviti važna),kobilu Olgu sam uvijek prva jahala i još mnogo toga zbog čega sam se osjećala posebnom. -Maja je moj ratni drug,ljute bitke mi ovdje bijemo s Miljom,je li tako Majure? -Tako je kapetane!Pravila sam se važna pred rođacima. Razbijenih koljena i izgrebanih ruku vraćala sam se kući,sa novim riječima koje mi je majka batinama izbijala iz riječnika. Doživljajima koji kroz uspomene žive do dana današnjeg i griju mi dušu istom onom toplinom. Ljubav i dobrota se ne zaboravljaju ,ne briše ih vrijeme,ne briše ih daljina,a i kako bi kada u zapisniku lijepo piše da niko nikad nije znao voljeti kao moj dobri tetak Maksim,moj kapetan.

Copyright © 2020 Snežana Aleksić Topalović. Sva prava zadržana.

POVEZANO

ISTAKNUTO

IZBOR UREDNIKA

Pratite nas

25,923FanovaLajkuj
1,112PratilacaZaprati
955PratilacaZaprati
1,123PretplatniciPretplatite se