izbor urednikaKolumnePolitika

Gdje je sada pokretna bolnica Srpske?

Bijeljinac Nikola Gajić, iznio je svoje mišljenje (o trenutnoj situaciji vezanoj za informacije o porastu broja zaraženiih u Bijeljini i drugim krajevima RS, kao i o pokretnoj bolnici koju je RS trebala da dobije). Prenosimo vam ga u cjelosti:

“Stanje u kovid bolnici u Bijeljini je sada već zabrinjavajuće, jer  je popunjenost kapaciteta dostigla 90 odsto što predstavlja porast od 20 odsto u odnosu na prethodni dan”.

Ovo je dio najnovijeg apela upućenog iz bolnice u Bijeljini. A Bijeljina nije izuzetak, jer ništa bolje stanje nije ni u ostatku Srpske. Bolnice su sve punije, a zdravstvo praktično na koljenima. 
Upravo zbog toga ovih dana sve se češće u javnosti pominje priča oko pokretne bolnice uz riječi “Sad bi nam dobro došla”.

Ali pokretne bolnice nema, jer je neko odlučio da od toga pokuša napraviti aferu, da podigne pompu vještačku dramu kako bi zaradio jeftine političke poene i nagradu u vidu kandidature.  Hvala mu što imamo bolnicu manje.

Početak
Priča o nabavci pokretne bolnice već je naširoko poznata. Slaven Ristić, ugledni biznismen iz Bijeljine, ponudio se da založi lični uticaj kako bi, u periodu opšteg meteža koji je korona virus napravio u svijetu, pokretnu bolnicu namijenjenu Vijetnamu, usmjerio u Srpsku. Pokretnu bolnicu od 5.000 kvadrata, kapaciteta 500 kreveta, potom kompletna medicinska oprema, oprema za intenzivnu njegu i infrastruktura za objekat, bila je plaćena nešto preko dva miliona evra. Dok jedni likuju, drugi zabrinuto vrte glavom, ali istina je jedna – ta bolnica više nije u Srpskoj.

Međutim, vratimo se par koraka unazad, na dio priče koji nije toliko poznat.

Borba PROTIV bolnice
S obzirom da je epidemija korone, barem u prvom talasu, u Srpskoj prošla sa manje posljedica nego što se očekivalo, uslijedila je besomučna borba protiv posla u kojem je narod trebalo da dobije – bolnicu. Starletani, Influenseri i šarlatani preuzeli su pozornicu, a u javnosti su izlazile sve nevjerovatnije teorije o “pljački vijeka” – Od toga da na internetu može da se kupi jeftinija, do toga da se radi o vojnim viškovima iz kasarni !?

Najagilniji je, očekivano, bio Draško Stanivuković, samozvani ekspert za pokretne bolnice srednje stručne spreme, uz isto tako stručnu pomoć svog hercegovačkog dobošara. On je, u performansu dostojnom velikana rijalitija, snimao sebe kako se iznenađuje bolnicom u kojoj nema opreme, te koju je, na opšte ushićenje opozicije, ali i javnosti u FBiH, nazvao “šatorom”. Potom je pred taj “šator” doveo i svog dobošara, da se zajedno stručno zgražavaju. A stručno su “zaboravili” da postave ključno pitanje.

Braća po partiji
Mladi “borac za zaštitu narodnih para”, koji je uzgred i ozbiljan milioner, mogao je mnogo lakše nego obični građani da sazna gdje je medicinska oprema i zašto bolnica nije završena. Dovoljno je bilo da pozove svog partijskog druga, PDP-ovog Aleksandra Zolaka, direktora Agencije za lijekove i medicinsku opremu BiH, i da ga pita da li je “predizborni šator” sve što je stiglo od bolnice, ili je u cijenu od dva miliona evra uključena i savremena medicinska oprema, sa sve euro 1 certifikatima.

Tada bi mu njegov “brat po partiji” objasnio da je medicinska oprema stigla na granicu, ali je po sistemu FT1P (fali ti jedan papir), zadržana u carinskim hangarima. A papir koji fali je dozvola Agencije, koju izdaje baš, gle čuda, Draškov stranački kolega Zolak.

Za one koji ne znaju, to je isti onaj Zolak, legalista, koji nije vidio ništa sporno u nabavci neispravnih kineskih respiratora za FBiH plaćenih 100.000 KM po komadu, od strane poljoprivredne kompanije iz Srebrenice.

U nabavci opreme iz Italije za bolnicu koja je već postavljena tražio se svaki mogući papir, uprkos opštem haosu koji je tih sedmica vladao na međunarodnom tržištu zbog globalne pandemije. Naravno, sve pod izgovorom borbe poštenog Zolaka protiv korupcije i sve u ime poštovanja zakona. Međutim, Zolakova antikorupcijska karijera nije potrajala – trenutno je u svojstvu osumnjičenog u aferi “respiratori”, sa dobrim šansama da direktorsku fotelju zamijeni optuženičkom klupom.

Brzopotezno povlačenje
Afera “Respiratori” uzdrmala je političku scenu cijele BiH, a zvaničnici iz Srpske su odlučili da raskinu ugovor o nabavci bolnice. Iako su kao razloge svi odreda navodili proceduralna pitanja, odnosno nemogućnost carinjenja robe u zadatom roku, jasno je da je razlog za raskid ugovora bio samo jedan – strah od medijskog pritiska u izbornoj godini. Od Ristića je traženo da vrati isplaćeni novac, što je on i uradio u predviđenom, vrlo kratkom roku.

Borba ZA istinu
Tu je mogla da se završi priča, u kojoj je opozicija proglasila “pobjedu u borbi protiv korupcije”, vlast žrtvovala opštu korist radi svog političkog komfora, a Ristić, ni kriv ni dužan, ostao sam na ledini kao i njegova, nikad do kraja postavljena pokretna bolnica. Iz “proceduralnih razloga”.

Možda bi se tako i desilo da je Ristić tip biznismena na koji smo navikli na ovim prostorima. Medijski pritisak, ali i raskid ugovora, stvorili su potpuno drugačiju sliku o čovjeku za koga Bijeljinci nemaju ništa osim riječi hvale.

U skladu sa svojim karakterom, bez iznenađenja za one koji ga poznaju, Ristić je odlučio da se bori za istinu o sebi i da argumentima javnosti predstavi istinu o potpuno ispolitizovanom slučaju usred kog se našao.

Slaven Ristič, foto Aleksandar Arsenović

Tajac pajaca
Plima je počela polako da se mijenja njegovim nastupom na RTRS-u, gdje je ispričao svoju stranu priče (prvi i jedini put), ogorčen što je u pokušaju da pomogne zloupotrebljen u bezobzirnim političkim obračunima. Svoje tvdnje je, za razliku od drugih, potkrijepio i dokumentima, a rezultat njegovog medijskog nastupa vidio se već narednih dana.

Među onima koji su ga napadali nastao je tajac. Niko da ospori jednu tvrdnju iznesenu u emisiji, da ponovi ko je prevoz plaćao ili iz koje ono kasarne bi “polovni šator plaćen 5 miliona narodnih maraka”. Ništa.

Ali, đavo ne da mira onima koji s njim sade tikve. Draško Stanivuković, uz “ludog Vukana” najglasniji protivnik nabavke pokretne bolnice, posljednjeg dana juna otišao je u Mahovljane sa svojom “ekipom za pokretni rijaliti” da snimi uklanjanje onoga što je mogla biti bolnica. Tu je odigrao svoj “pobjednički ples”, koji se za njega završio tako što zamalo nije dobio teškom radničkom šakom “vaspitnu iza ušiju”. “Bosanski Čeda” je za pobjedu proglasio to što građani Srpske danas imaju jednu bolnicu manje. To je pobjeda u kojoj smo svi gubitnici… Ili skoro svi. On je ipak dobio ono što je želio. Bravo.


Šta se iza brda valja
Stanivukovića korona ne zanima, to je jasno svima. Slučaj sa pokretnom bolnicom koristio je isključivo da bi sebe izdigao među svojim partijskim saborcima. U nadmetanju u pljuvanju u dalj, Draško je dobio glavnu nagradu – kandidaturu za gradonačelnika Banjaluke. I od kada je to dobio, pokretnu bolnicu nije spomenuo, a ni koronu. A nije da nije imao priliku.

Recimo, imao je sjajnu priliku da je opet spomene kada je objavljeno da je pokretna bolnica, koju je Srpska platila dva miliona, što je Draško, podsjetimo, proglasio “pljačkom vijeka”, prodata Turskoj za pet miliona evra! Mogao je baš tada da izađe u javnost i objasni narodu kako je on spasio Srpsku od pokretne bolnice, a naivni Turci, pošto njega nemaju, moraju da izađu na kraj sa bolnicom više!

Teško da je razlog njegove ćutnje stid ili kajanje. Prije će biti da njegovo ćutanje o bolnici ima veze sa novim talasom korone koji je nekoliko puta snažniji od prvog, pa je “ekipa za pokretni rijaliti” mlađanog eksperta ocijenila da nije najbolji momenat da ističe svoje zasluge za “oslobođenje Srpske od pokretne bolnice”.

Šta sad?
Pošto je dva miliona evra bilo mnogo za bolnicu koja je, jedva mjesec dana kasnije prodata za pet, “zaštitnici narodnih para” bi mogli da zaista poruče onaj šator koji je Nebojša Vukanović našao na AliBabi. Neka se zaraženi narod, zadovoljan spriječenom “pljačkom”, zbog koje Turci pjevajući dadoše duple pare, liječi pod Alibaba šatorom. Baš to bi bila idealna slika kako bi društvo izgledalo kad bi ga preuzeli rijaliti političari.  

A što se opreme tiče, “zaštitniku narodnih para” dva miliona evra koja je “uštedio narodu” nisu jedini milioni s kojima je imao dodira. Neka odvoji mali dio porodične imovine za napaćeni narod koji brani, neka se isprsi i nabavi medicinsku opremu koja će Vukanov AliBaba šator pretvoriti u jeftiniju mobilnu bolnicu. Ili je mladom opozicionaru bez mane i straha u doba korone ipak važnije da novac uloži u kampanju za izbore?

Draško je dobio borbu za sebe, a narod Srpske lišio mogućnosti da dobiju još jednu bolnicu u trenutku kad je zdravstvo na izmaku kapaciteta.

Za upornost mu se može odati priznanje, ali čemu služi upornost ako se vode pogrešne bitke?

 Iz tog razloga, zahvalnica za oslobodioca od pokretne bolnice ide u ruke Draška Stanivukovića.

Hvala. Ni na čemu.”

Nikola Gajić

Izvor
Dešavanja u Bijeljini
Back to top button
Close
Close