izbor urednikaKolumnenaslovnaZvornik

Anegdota o prvim automobilima u Zvorniku

Piše Mile V. Vasiljević

Početak XX vijeka, u mnogo čemu, promjeniće kompletnu sliku i izgled Bosne i Hercegovine, a samim tim i sliku Zvornika. Period austrougarske okupacije biće period „modernizacije“ Bosne, kako su to austrijske vlasti i predviđale. Bosna će u tom periodu dobiti nove puteve, zgrade, razna postrojenja itd. Za običnog čovjeka, koji se nije bavio „svjetskom politikom“ ovo će biti period prosperiteta, smatrajući da Austrougarka izgrađuje zemlju. Nisu ni slutili da su upravo oni taj finansijki okidač. Taj obični čovjek iz Bosne je doprinosio tome da se njegovim sredstvima Austrougarska služi i gradi zemlju. Bosna je izgrađivala samu sebe, a Austrougari su samo našli povoljnu priliku da se okoriste u svemu tome. Izgradnju zemlje, pratila je i njega modernizacija. Ljudi su se tada po prvi put susretali sa nečim, što do tada u svom životu nikad nisu vidjeli. Upravo tako nešto se dogodilo i građanima Zvornika.

Godine 1908. u Zvornik je trebao da doputuje austrijski zapovjednik žandarmerije u BiH Mihael von Apel. Svečani doček priređen je na Čauševcu, gdje se skupio veliki broj građana Zvornika (građani, zvaničnici, đaci). Kompletan prostor je bio ukrašen cvijećem, parolama, zastavama. Ipak je to bio nesvakidašnji događaj u Zvorniku. Gost je trebao da stigne iz pravca Sarajeva, odnosno glavnom ulicom ( danas jednosmjerna ulica od kružnog toka, koja se nadovezuje na glavnu ulicu kroz grad). Sve oči građana bile su usmjerene ka tom pravcu, očekujući raskošnu kočiju sa vitkim konjima. Međutim, na vidiku se pojavilo vozilo bez konja i kočijaša, koje ispušta čudne zvukove i iza koga se dizala gusta prašina. Prema građanima je počeo da trči jedan dječak sa povikom da ide razjarena kočija bez konja i kočijaša i da će sve pogaziti. Nastala je opšta zbrka i galama. Narod se razbježao na sve strane, a najviše na Grobnice iznad Čauševca. Tek kada je von Apel stigao pred svečanu tribinu, i pošto se ugasio motor na vozilu, narod se počeo vraćati, ali vrlo polako, oprezno, nepovjerljivo i radoznalo, gledajući u „čudo“ sa kojim je doputovao njihov gost.

Kakav je utisak pojava automobila u Zvorniku ostavila na seljake, govori nam svjedočenje Stanka Nikolića, koji je radio kao trgovac kod Stevana Nikolića. Naime, on je prisustvovao razgovoru između Sulje Topalovića, uglednog seljaka iz Petkovaca, i Stevana. Bilo je to u jesen 1909. godine, Suljo Topalović je došao kod svog prijatelja Stevana i ispričao mu jednu priču, u povjerenju, da niko ne sazna, da ga ne naprave ludim. Suljo je jedne večeri svojim očima vidio kako je cestom kroz Petkovce, iz pravca Sapne, prošlo jedno čudovište, sa ogromnim očima koja svijetle, diže iza sebe prašinu, rokće i stenje. Bio je vidno uznemiren. Gazda Stevan je znao o čemu se radi, objasnio mu i umirio ga. Bio je to prvi automobil koji je prošao kroz Sapnu i Petkovce vozeći nekoliko austrijskih oficira iz Tuzle u Bijeljinu.

Ovo su bili prvi susreti Zvorničana sa automobilima. Petnaestak godina kasnije, tačnije 1924. i 1925. Zvornik će dobiti prve automobile čiji će vlasnici biti braća Blagojević ( Drago i Kajo). Osim automobila, braća Blagojević je imati i svoje autobuse, te će od tada autobuski saobraćaj biti sve intenzivniji. Zaprega, i zaprežni saobraćaj, čiji je vlasnik bio Jevrejin Bela Fišer, izgubiće svoj značaj. Osim automobila i autobusa, braća Blagojević će imati i svoju autogaražu ( nalazila se na prostoru današnje zgrade Zmajevac) , gdje će sami izrađivati karoserije za svoje autobuse. U blizini njihove autogaraže, nalazila se i prva benzijske pumpa u Zvorniku. Braća Blagojević će se pred početak II svjetskog rata preorijentisati uglavnom na teretni saobraćaj, dok će autobuski preuzeti Selmanagići iz Srebrenice.

Danas, iz ove perspektive, iz vremena tehnološkog razvoja, za mnoge će ove anegdote o Zvorničanima sa početka XX vijeka, izgledati smiješne, ali one su pravi prikaz jednog vremena, jedne epohe, koju bi trebali da shvatimo. Mi ćemo, kao i oni, biti nekada dio jedne epohe i vjerovatno će oni o nama, kao mi o njima, pisati anegdote.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button
Close
Close