„Ne mogu da dišem“. Ponavljao je Afroamerikanac Džordž Flojd, dok mu je policajac Derek Šovin, koljenom pritiskao vrat nekoliko minuta. Flojd je preminuo uslijed prekomjerne upotrebe sile od strane policije, a Afroamerikanci širom Sjedinjenih Američkih Država, krenuli su, potpuno opravdano, u proteste protiv policijske brutalnosti. Međutim, mirni protesti, prerasli su ubrzo, u nasilje, a borba protiv rasizma, u pljačke, paljevine i otvorenu pobunu protiv državnog poretka. Derek Šovin optužen je za ubistvo, a trojica njegovih kolega, za saučesništvo i podstrekivanje na ubistvo. U kakvoj su vezi kulminacija protesta i ekstremističke organizacije? Da li je eskalacija protesta povezana sa predstojećim predsjedničkim izborima u Državama? Da li se u borbi za prava, više postiže nasilnim ili nenasilnim metodama? O svemu tome biće riječi u ovom tekstu. Za početak, vraćamo se u drugu polovinu 20. vijeka i neke od ključnih trenutaka u borbi za prava Afroamerikanaca.
„Ne želim da ustupim svoje mjesto i pređem u zadnji dio autobusa“, ili nešto slično, izgovorila je Roza Parks, afroamerička krojačica, u Montgomeriju, Alabama, 1. decembra 1956. godine, odbivši da pređe u zadnji dio autobusa. Parks je nakon toga uhapšena. Naime u Alabami, kao i nekolicini drugih država, postojali su zakoni o segregaciji crnaca i bijelaca u školama, restoranima, i na drugim javnim mjestima. Hapšenje Roze Parks izazvalo je proteste, i masovni bojkot autobuskog prevoza u Montgomeriju. Jedan od organizatora bojkota bio je Martin Luter King Junior, vođa tzv. pokreta za ljudska prava. Bojkot je urodio plodom. Vrhovni sud Alabame presudio je 1956. da su državni zakoni o segregaciji u autobusima neustavni. Zatim je na federalnom nivou donesen zakon o građanskim pravima. Ovi događaji utrli su put kasnijoj borbi i dali veliki zamah pokretu za građanska prava. Marš na Vašington, jedan od najvećih političkih skupova u američkoj istoriji, održan je 28. Avgusta 1963. godine, a okupio je oko 250 000 ljudi. Na tom skupu, ispred Linkolnovog memorijala, Martin Luter King održao je svoj čuveni govor (I Have a Dream). Ovaj skup i potonji Marš na Montgomeri doveli su do usvajanja Zakona o pravu glasa, što je predstavljalo veliki uspijeh pokreta za građanska prava. Kao glavnu metodu u borbi za prava Afroamerikanaca Luter King i njegovi saradnici koristili su metode nenasilnog otpora i mirnih okupljanja i postigli izvanredne rezultate.
Nakon smrti Džordža Flojda, došlo je do protesta, prvo u Mineapolisu, a potom i u drugim gradovima širom Sjedinjenih Američkih Država. Vrlo brzo protesti postaju nasilni, u brojnim gradovima, i prerastaju u svakodnevne obračune sa policijom. Sve to praćeno je pljačkom i vandalizmom svih vrsta. U Mineapolisu, spaljena je policijska stanica, a neadekvatan odgovor organa reda, kao da je dodatno dao zamah demonstrantima. U Vašingtonu je od strane demonstranata zapaljena čak i istorijska predsjednička crkva Svetog Jovana, a u Sijetlu su demonstranti zauzeli nekoliko blokova i proglasili „zonu bez policije“. Svi ovi i slični događaji, pokrenuli su i pitanje o tome da li su protesti zaista spontani, i da li se iza borbe protiv rasizma, kriju i neki drugi razlozi?
Naime, iako su protesti s početka krenuli spontano,bez jasne hijerarhije, vrlo brzo primat preuzimaju organizacije kao što su „Blek lajfs meter“ (Black Lives Matter) „Antifa“ i brojne manje, ekstremne lijevičarske organizacije. Naravno, haotičnu situaciju koriste i razne kriminalne organizacije, zarad pljačke. Predsjednik Donald Tramp, najavio je nedavno da će se njegova administracija pobrinuti, da se pokret „Antifa“ nađe na listi domaćih terorističkih organizacija, jer smatra da je taj pokret glavni izazivač nasilja i haosa za vrijeme protesta. Prema postojećim informacijama „Antifa“ je heterogen pokret, koji u svojim redovima asporbuje i ekstremne i neekstremne organizacije i pojedince. Iako nije baš najjasnije da li mogu da se okvalifikuju terorističkom organizacijom, kao takvom, izvijesno je da su ljudi pod imenom tog pokreta, najodgovorniji za eskalaciju nasilja širom SAD. Dakle, nakon početnih sponatnih okupljanja, i borbe protiv rasizma, protesti prelaze u dobro organizovana,i nasilna okupljanja, polako se udaljavaju od početnog motiva i približavaju stvarnoj svrsi.
Postoje brojni indikatori koji ukazuju na sinhronizovano djelovanje određenih struktura, tzv. „duboke države“, zatim Demokratske stranke, te radikalne ljevice i etabliranih korporativnih medija, sa ciljem da se destabilizuje Trampova administracija, pred predstojeće izbore u Sjedinjenim Američkim Državana, kao i da se podriju elementarne hrišćanske vrijednosti kao dio američkog nacionalnog identiteta. Interesantno je, na primjer, veliku ekspanziju „Antifa“ doživljava 2016. godine, upravo na protestima protiv Donalda Trampa, kojem pripisuju ksenofobne i rasističke stavove, uz široku propraćenost od strane pomenutih medija. Poznato?
Nakon što je zapaljena episkopalna crkva svetog Jovana, poznatija i kao predsjednička crkva, koja predstavlja važan simbol i hrišćanstva i političke elite SAD, predsjednik Tramp je sa Biblijom u ruci posjetio zgarište. I tu ne bi bilo ništa čudno, da se mediji umjesto jasne osude vandalizma, nisu ujedinili u napadu na Trampa, zbog toga što je sa Biblijom posjetio crkvu.
Etablirani mediji, inače, od samog početka pružaju nepodijeljenu podršku protestima, uz to do krajnjih granica insistirajući na tome da su protesti mirni, nenasilni, i spontani(iako postoje čak i snimci obučavanja pripadnika gore pomenutih organizacija, kao priprema za djelovanje na protestima), a eskalaciju nasilja minimalizujući i svodeći na sporadične incidente, što vidimo i u izvještavanju domaćih (prije svega u Srbiji) glasila koja su pod uticajem korporativnih medija. Poređenja radi, prilikom protestnih okupljanja šesdesetih godina prošlog vijeka, isti ti mediji nepodijeljeno su bili usmjereni protiv Martin Luter Kinga i hiljada Afroamerikanaca koji su se potpuno nenasilno borili za svoja prava. Interesantno je da se situacija do te mjere promijenila u sadašnjosti, da recimo dva najpopularnija transmitera američke popularne kulture „Netfliks“ (Netflixs) i „Ejdž Bi O“ (HBO) ukidaju sa svojih platformi sadržaje za koje procijene da su rasistički. Ovi potonji su čak uklonili kultni film „Prohujalo s vihorom“ iz tih razloga.
Ne treba zaboraviti ni garnituru Demokratske stranke. Većina protesta eskalirala je baš u gradovima na čijem su čelu gradonačelnici iz njihovih redova. Neadekvatne reakcije, otvoreno protivljenje federalnoj vladi i predsjedniku, mlako reagovanje organa reda, itekako olakšavaju posao ekstremistima. Demokratski poslanici u predstavničkom domu klečali su 8 minuta, kako bi odali poštu ubijenom Džordžu Flojdu. Političke elite Demokratske stranke apsolutno koriste situaciju, kako bi se bolje pozicionirale pred predsjedničke izbore koji su ove godine i koji će po svemu sudeći biti neizvijesni, te se stoga koristi svaka prilika da se aktuelnom predsjedniku Donaldu Trampu, imputiraju rasizam i ksenofobija, baš kao i 2016. godine.
Sve u svemu, činjenica je da u Sjedinjenim Američkim Državama itekako još uvijek ima izraženog rasizma, u pojedinim dijelovima društva, te da postoji istorijat burtalnosti i ubistava koje su izvršili pripadnici policije, nad Afroamerikancima, vođeni rasnim predrasudama, i Trampovo predsjednikovanje, se u tom kontekstu ne razlikuje previše od drugih američkih predsjednika. Da ne idemo predaleko u prošlost, za vrijeme dva mandata njegovog prethodnika Baraka Obame, u pojedinim periodima učestala su ubistva Afroamerikanaca od strane policije. Recimo u avgustu 2014. godine u gradiću Ferguson, policajac je ubio nenaoružanog osamnaestogodišnjaka Majkla Brauna. Iste godine policija je ubila dvanaestogodišnjeg dječaka u Klivlendu, koji je držao igračku-pištolj u ruci.Iste godine je i u Biverkriku u državi Ohajo, ubijen muškarac. Policija je intervenisala nakon dojave da crni muškarac vitla puškom u Volmartu. U rukama mu je ispostavilo se bila vazdušna puška. Dva dana nakon ubistva Brauna, u Los Andjelesu je ubijen Ezel Ford star 25 godina, pod izgovorom da je napao policiju prilikom hapšenja. Svjedoci tvrde da se muškarac nije opirao hapšenju te da je ubijen bukvalno dok je ležao na zemlji. Ovaj slučaj možda i najviše podsjeća na slučaj Džordža Flojda. Pa ipak, iako su ova ubistva izazvala reakciju i proteste, čak i nasilje, ni po trajanju, ni po intenzitetu, ni po masivnosti, a posebno ne po količini nasilja, ne mogu se ni približno porediti sa svime što se trenutno dešava u SAD, što ukazuje na zakulisne ciljeve i motive pod krinkom demonstracija protiv rasizma.
Po mom mišljenju, ovakve metode borbe, nanose mnogo više štete nego koristi afroameričkoj zajednici, jer samo produbljuju postojeće podjele, a nikako ne doprinose poboljšanju položaja afroamerikanaca u SAD. Da je moguće mnogo više postići metodama nenasilnog otpora, najbolje se vidi na primjeru više puta pomenutog Martina Luter Kinga i pokreta za građanska prava, koji je suočavajući se i sa medijskom propagandom i sa moćnim i mnogobrojnim protivnicima, i sa nasiljem policije, postigao izvanredne rezultate. Stoga mislim da će postojeće demonstracije, polako da izgube zamah, te splasnu do te mjere, da organi reda mogu ponovo da uspostave kontrolu, jer je sve više jasna njihova pozadina, kako Afroamerikancima, tako i drugima koji učestvuju u protestima, a ne deklarišu se kao pripadnici gore pomenutih organizacija. Sva ova dešavanja predstavljaju i dobar pokazatelj šta se dešava u situaciji, kada je državi oduzet monopol fizičke prinude te ista nije u mogućnosti adekvatno da djeluje.
