Kao bomba prošle sedmice je odjeknula vijest da Desanki Maksimović nema mjesta u čitankama namjenjenim srbijanskim gimnazijalcima.
Iskrena da budem ništa tu mene nije ni iznenadilo, a ni tako potreslo, na način na koji se cijela internet zajednica, onako do srži, licemjerno potresla.
A iz dva razloga to nisam tako emotivno doživjela. Jedan je skorijeg datuma, a drugi ima svoj duži staz.
Razlog kraćeg trajanja je smrt profesionalizma. Meni je utisak poslednje dekade mog života to što intenzivno, kao društvo dozvoljavamo svakome da radi sve i onda kada se nešto veliko i strašno desi, kaosvi se zabezeknemo. Sto bi rekao Sava iz Kikinde, sve sami licimuri.
Šta je poenta. Evo, ja lično nikad nisam voljela ni cijenila Desankino stvaralaštvo. Nikad to nije bila moja šoljica čaja, ali sam prihvatila činjenicu da je ona tu, da to mora tako, da je klasik. Nema u kreiranju nastavnog plana i programa emocija, samo surovi profesionalizam. Ali, eto, profesionalizam nam je umro, pa sad vjerovatno neki frustrirani i neostvareni veterinar odlučuje o Desinoj sudbini i o ulozi njenoj u vaspitanju srbijanskih gimnazijalaca.
Drugi, ovaj dugoročni razlog, je onaj kome svjedočim još od moje gimnazije.Mada je prema nekim mojim saznanjima počeo i ranije.
Ja sam vam bila knjiški moljac, tamo u neke daleke godine moje gimnazije. Omiljena disciplina, upravo književnost. Čitala sa žarom, uvijek i svuda. I tako, na ljeto izmedju treće i četvrte godine cijelo ljeto ja šamaram Tihi Don, četiri su dijela je li, a ovamo obavezna lektira. Dođe jesen a sa njime i izbacivanje Tihog Dona a i Šolohova iz gimnazije. Ono šta hoću da kažem je da ja nikad nisam požalila što sam sve to isčitala, nego da je još tada krenulo sistemako i vulgarno osakaćivanje srednjoškolskog obrazovanja na cijeloj regiji Balkana, jer eto, djeci nam je teško, jer eto šta će nam to djeci. Krenuli smo od mnogo stranica Tihog Dona, preko toga da automehaničaru ne trebaju geografija i likovno, pa sad lagano zatvorili krug Desankinim progonom iz gimnazije. U međuvremenu je sličnu sudbinu doživio i Branko Radičević.
I zato nemojmo sad biti licemjeri, jer već 20 godina vi po hodnicima spočitavate nastavnicima da je sve to mnogo za vašu djecu i da to nema smisla.
I u međuvremenu, dok se današnji nastavnici sa nula autoriteta koji im je ostavljen u ruke, bore da nauče neke nove generacije kako da se potpišu, jer eto, mnogo je za našu djecu, stasala je prva generacija na kojoj su počeli eksperimenti sakaćenja školskih programa i gdje je počelo skrnavljenje intelektualnih izazova za djecu koja u tim svojim godinama mogu sve.
Stasala je ta generacija, preuzela poluge i rekla Desanki MRŠ!
Pa, srećna ta prva generacijama svima koji slave.
