I mi smo, kao i svi drugi građani, tog 16. marta imali drugačije planove. I kratkoročne i dugoročne. A onda je preko noći sve propalo.
Znate onaj osjećaj kada sve isplanirate, i nešto se desi. Meni je poznat iz januara 2018. kad sam isto tako planirala ispitni rok, platformu T.AL.K.S. i još par stvari, a onda – prelom fibule. Šest nedjelja oporavka, štake, krevet, svijet nije stao, a ja sam naučila da ne treba brže od života.
Svi smo mi pomalo nespremni dočekali ovaj famozni kovid, šaleći se na društvenim mrežama, u krugovima porodice, smišljali smo kojekakve teorije zavjera mimo realnosti. A realnost je bila: zabrana kretanja. Zabrana kretanja licima starijim od 65 godina. Njima je tada stvarno svijet stao. U četiri zida bili su bolesni, stari i sami.
Tada su se na testu našli naša mladost, snaga i dostojanstvo. I nije nam trebalo duže od 4 sata da se organizujemo. Na scenu su izašli veliki heroji zajednice. Volonteri.
Nedeljko, Dragana, Aleksandar S., Andrej, Andrija, Đorđe, Nikolina, Veljo, Jana, Jovana, Katarina, Marina, Milan, Milenko, Miljana, Nemanja, Nikola, Njegoš, Aleksandar P., Sale, Sanja, Slavko, Srđan D., Srđan M., Stefan, Velo, Tara, Teodora, Boki, Ana, Bogdan, Nataša.
Za dva mjeseca volonteri su na teren izašli više od 1000 puta. Da, dobro ste pročitali, više od hiljadu puta. Montaža i demontaža karantina, nabavka lijekova i namirnica, podjela paketa humanitarne pomoći, saradnja sa Crvenim krstom, Centrom za socijalni rad i Gradskom upravom.
Svakodnevne obaveze su prethodna dva mjeseca ostavljene na margini neophodnog, a od 8h do 18h mladi momci i djevojke stali su u službu građana Zvornika. Podjednako važni kao medicinari, vatrogasci i policajci.
Svaki poziv bio je izazov, jer su se sa druge strane telefonske linije nalazili različiti sagovornici. Od djece koji za stare roditelje zovu jer su ostali negdje preko granice, preko posrednika koji nas upućuju gdje je baka koja bez hrane kuva koprivu, do neartikulisanih prijetnji zbog kojih su se podizali pragovi svačije tolerancije. Sve u svemu, životna škola mudrosti, nikad bolja u gore vrijeme.
Različiti ljudi vidjeli su volonterski servis i volontere kroz čudna, samo njima poznata, okna neispunjenosti, i naravno, postavljali nezaobilazna pitanja “ Šta vi imate od toga!?“ i „Koliko vas plaćaju!?“. Čudom se nisu mogli načuditi kad uz osmijeh dobiju odgovore šta se sve ima od nesebičnog pomaganja ljudima koji su preko noći isključeni iz „sistema“ dok smo vođeni idejama empatije i filantropije.
Svi tako različiti, svaki volonter posebna kapljica, a svi zajedno vodopad koji je postao najbolji ambasador grada. I ne, nismo bili plaćeni. Ne zato što smo bezvrijedni, nego zato što smo neprocjenjivi.
