naslovnaVIJESTIZanimljivosti

Danas je Đurđevdan, evo koji su običaji

Vjernici Srpske pravoslavne crkve danas slave praznik svetog velikomučenika Georgija – Đurđevdan.

Đurđevdan je jedna od najčešćih slava kod pravoslavnih Srba i svehrišćanski praznik koji se proslavlja 6. maja (23. aprila po starojulijanskom kalendaru), u spomen na jednog od devet velikomučenika i prvih stradalnika za hrišćansku vjeru.

Još sredinom 19. vijeka zapisano je da Sveti Georgije ima veoma specifičan i snažan kult kod Srba kao „oslobodilac zarobljenih, zaštitnik siromašnih, ljekar bolesnih, borac protiv careva, pobjednik i velikomučenik“.

Po predanju, on je zaslužan i za stvaranje nemanjićke Srbije. I u popularnoj TV seriji vidjeli smo scenu čudesnog oslobođenja budućeg velikog župana Stefana Nemanje iz tamnice ljubomorne braće.

Sreća – nesreća

Veče uoči Đurđevdana izaberu se dva mlada luka u bašti, jedan predstavlja sreću a drugi nesreću i pera im se poravnaju makazama. Na Đurđevdan ujutro se provjeri koji je više izrastao. U zavisnosti od toga koji je više porastao pratiće nas sreća ili nesreća tokom godine, kaže još jedan od narodnih običaja vezanih za Svetog Georgija.

Ovaj praznik, koji se „naslonio“ na prethrišćansku mitologiju i starog srpsko božanstvo plodnosti Jarilo, vezan je za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih, plodnost stoke i dobre usjeve.

Đurđevdan se u narodu smatra za granicu između zime i ljeta. Za njega se vežu brojni narodni običaji, koji se poprilično razlikuju zavisno od kraja u kome se praznik obilježava.

Ono što je jedinstveno je „Đurđevdanski uranak“ – pletenje vijenaca od bilja, umivanje biljem, kupanje na rijeci.

U mnogim krajevima običaj je i da uveče uoči Đurđevdana ili na sam dan ali prije zore, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama, i kapije.

To se čini da bi godina i dom bili berićetni, „da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru“.

Takođe, opletu se vjenčići od „đurđevskog cvijeća“: đurđevka, mlečike i drugog, i njime se okite ulazna vrata na dvorištu i kući. Ti vijenci stoje iznad vrata čitavu godinu, do sljedećeg Đurđevdana.

Mnogi prave krstove od ljeskovog pruća i stavljaju ih po njivama, baštama i zgradama – „da bi se sačuvali od grada“.

Uoči Đurđevdana, domaćica spušta u posudu punu vode razno prolećno bilje, a onda odmah spušta: dren, pa za njim zdravac, i na kraju grabež i crveno jaje, čuvarkuću koja je ostala od Uskrsa, pa se to zatim stavi pod ružu u bašti da prenoći.

Đurđevdanski uranak

Veliku važnost ima i kupanje na rijeci, prije sunca (ponekad se u rijeku bacaju vijenci od raznog cvijeća, ili se sipa mlijeko). Da bi bili zdravi i jaki, ljudi su se kitili cvijećem i biljem, opasivali se vrbovim i drenovim prućem.

Narod na Đurđevdan, rano prije zore, odlazi u prirodu zajednički na „Đurđevdanski uranak“, na neko zgodno mjesto u šumi koje se izabere, na proplanku ili pored rijeke. Za ovo se pripremi jelo i piće, obavezno se pripremi jagnje na ražnju a oni koji su za to zaduženi, odu mnogo ranije na zakazano mjesto i otpočnu sa pripremama tako da se ražanj već uveliko okreće kad ostali dođu. Pjesma, igra i veselje traju često i do podne. Na đurđevdanskim urancima se mladi opasuju vrbovim prućem „da budu napredni kao vrba“, kite zdravcem „da budu zdravi kao zdravac“, koprivom „da kopriva opeče bolesti sa njim“, i selenom „da im duša miriše kao selen“.

Na Đurđevdan ne valja spavati, „da ne bi boljela glava“, a ako je neko spavao „onda na Markovdan da spava na tom istom mjestu“.

Đurđevdan je najčešća slava kod Roma, a na taj dan jagnjetina je obavezni dio praznične trpeze.

Osim Đurđevdana, ovom svetitelju pravoslavni hrišćani čine pomen i 16. novembra – na Đurđic, dan prenosa moštiju u crkvu u Lidiji, Georgijevom rodnom mjestu. Na ikonama za taj praznik svetac nije na konju već stoji na zemlji.

Hajdučki sastanak

Pošto se ovim praznikom ispraća zima i dočekuje proljeće, a do tada nije valjalo spavati pod otvorenim nebom, ovaj praznik je i „dan okupljanja hajduka“. Takozvani hajdučki sastanak, kada bi počeli da se okupljaju odmetnici da bi zapodenuli borbu protiv Turaka, ili jednostavno pljačkali imućne trgovce i seljake.

Magijski rituali – žrtvuje se jagnje, tjeraju vještice

Đurđevdan je danas hrišćanska svetkovina, ali i dalje je uz sveca u nekim krajevima snažno vezan magijski ritual. Postoji običaj da se tog dana žrtvuje jagnje koje se namjenjuje Svetom Đorđu. Krvlju koja se tom prilikom prikupljala nekada su se iscrtavali krstići na čelu, obrazima, bradi i grudima ukućana, pa su se potom spirali “nenačetom” vodom sa izvora.

Vjerovalo se da ovaj ritual ima nevjerovatnu zaštitnu moć i da cijele godine štiti od vradžbina i uroka.

Đurđevdan je nekima „idealan“ za izvođenje rituala kojima se skidaju čini, tera crna magije i otklanjaju uroci nabačeni tokom prethodnih pet mjeseci. U tu svrhu, kazuje Magijski kalendar za srećne dane“, najčešće se izvodi “ritualno umivanje”: oko posude u kojoj se farbalo prvo uskršnje jaje (crveno, naravno), obmotaju se stručci kukurjeka, omana i ljošćana, a potom se u nju naspe voda i ostavi da prenoći na kućnom pragu ili pored neke biljke, tako da se zorom u nju slije i rosa.

Tom vodom se na Đurđevdan umivaju svi ukućani da bi sa sebe skinuli čini, uz misao da dobro pobjeđuje zlo. Takođe, uoči slave, ispred kuće treba ostaviti dva-tri stručka omana, pa ih, kad se narose, unijeti u sobu i okačiti da se suše. Osušena biljka kasnije se koristi prilikom izvođenja raznih ljubavnih rituala, a vjeruje se i da čudesnu moć ima i bosiljak koji je u noći pred Đurđevdan pokupio rosu.

Smatra se da na Đurđevdan djeluju vještice i druge zle sile, zbog čega su seljaci palili velike vatre da bi „zaštitili sebe i selo“.

Običaji vezani za Đurđevdan se vrše prije izlaska sunca, i to često na rijeci, što svakako ima svoj magijski značaj. Međutim, najveći broj običaja spada u čistu magiju, kod čega onaj, koji ih vrši, nema u vidu nikakvog određenog demona ni božanstvo.

Žene i djevojke donesu uveče kući „omaje“ tj. vode sa kola vodeničnoga, „da se od njih svako zlo i prljavština otrese i otpadne“, kao omaja od kola, i stave u nju različitog bilja a naročito selena, da prenoći, pa se ujutru njom kupaju u gradini pored selena i pored ostalog cvijeća.

Zarad plodnosti svoje stoke, da bi oduzele mlijeko tuđoj stoci, noću neke žene vračaju (rijetko muškarci), koje su gole i jašu na vratilu (obilaze oko tuđih torova). Sve to pokazuje, da je običaj veoma star.

Za velikog sveca – dvije slave

Svetog Georgija pravoslavni Srbi slave dva puta u godini. Pored ovog proljećog, „na dan postradanja“, slavi se i 16. novembra Đurđic, u znak sjećanja na dan prenosa moštiju ovog sveca iz Nikomidije (sada Izmir u Turskoj) u grad Lidu Palestinsku. Na pravoslavnim ikonama i srednjovekovnim freskama Sveti Georgije je predstavljen kako na konju, u vojvodskom odijelu sa krstastim mačem ubija aždaju koja je simbol paganske vjere. Ta ikona je, po nepisanom pravilu, u domovima onih koji slave Đurđevdan. Na ikonama za praznik Đurđic, ovaj svetac se predstavlja kao pješak u stojećem stavu sa kopljem ili mačem u ruci.

Đurđevdan je, po narodnoj pjesmi, bio krsna slava Marka Kraljevića, to jest njegove kraljevske kuće Mrnjavčevića (njihova teritorija na prostorima današnje Makedonije za vrijeme cara Uroša bila je u samom središtu srpske carevine 1360. godine).

Krsna slava i Đurđevdan (na inicijativu Turske kao praznik Erdelezi – Buđenje proleća) nominovani su 2013. godine za Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasljeđa čovječanstva UNESCO. Krsna slava je prihvaćena i uvršćena 2014. godine.

A šta kažu istorija i crkva?

Sveti Georgije (275-303) istorijska je ličnost i živio je u vrijeme cara Dioklecijana (284-305), velikog progonitelja pristalica, tada državno nepriznate, hrišćanske vjere.

„Ovaj slavni i pobjedonosni svetitelj, rođen je u Kapadokiji kao sin bogatih i blagočestivih roditelja…“, zapisano je u „Prologu“ vladike Nikolaja Velimirovića u kome se takođe kaže da je i otac svetitelja postradao kao hrišćanin i da je on uz majku odrastao u Palestini.

Još dok je bio dijete, kada je njegov otac poginuo, mali Georgije se sa majkom preselio u Palestinu  na majčino veliko i bogato porodično imanje, gdje je dobio visoko obrazovanje.

U rimskoj vojsci se brzo istakao svojom hrabrošću i bojnim zaslugama. Napredovao je naglo, od običnog vojnika do tribuna, da bi ga, već u njegovoj dvadesetoj godini, lično car Dioklecijan proizveo u čin komita tj. vojvode (najstariji vojni čin, kojim se postaje i carev savjetnik).

Mladi tribun, kako kaže istorijsko predanje hrišćanske crkve, odvažno je stupio pred cara i saopštio mu da je hrišćanin, čime je započelo njegovo stradanje za vjeru.

Car Dioklecijan, jedan od tadašnjih rimskih tetrarha (četvorovlašće), osudio je Georgija na okove, tamnicu i strašna mučenja koja nisu promijenila njegova ubjeđenja.

Vidjevši da muke ne moge da slome ni tijelo ni Georgijevu veru, Dioklecijan je odlučio da ga pomiluje pod uslovom da prinese žrtvu rimskim božanstvima.

Georgije je na kipu, kojem je trebalo da prinese žrtvu, načinio krsni znak, nakon čega se statua mnogobožačkog idola rasprsnula. Videvši ovo, Dioklecijanova žena Aleksandra je uzviknula: „I ja vjerujem u Georgijevog Boga!“, na šta Dioklecijan naredi da im bude odrubljena glava, što je i učinjeno.

Pogubljen je 303. godine, ali, kako kaže predanje Crkve, „to nije kraj njegovim javljanjima i čudima“.

Pod Georgijevim uticajem „mnogi su primili vjeru Hristovu, a među njima i careva žena Aleksandra, glavni žrec Atanasije, zemljoradnik Glikerije, potom Valerije, Donat i Tirin“.

Đurđevdan je obilježen crvenim slovom u kalendaru SPC kao zapovijedni praznik i slavi se uvijek 6. maja.

Izvor
atv
Tagovi
Back to top button
Close
Close