KolumneVIJESTI

Kad smetaju i živi i mrtvi Srbi

Odsustvo bilo kog značajnog reprezenta Bošnjaka i Hrvata na najvećem stratištu u istoriji ovih prostora, po ko zna koji put, to zaglušujuće ćutanje onih koji se, navodno, najviše zalažu za zajednički život, govori da oni ne samo da ne priznaju te zločine, već da ne priznaju, prije svega, Srbe kao autohtoni narod.

Piše: Nenad TADIĆ, Srna

Ponovno odsustvo bošnjačkih i hrvatskih političkih predstavnika na komemoraciji stradalima u koncentracionom logoru Jasenovac ne predstavlja samo izostanak bilo kakve empatije i saučešća, već i jasnu poruku Srbima da oni u BiH nemaju nikakvu istoriju, zasluge, pa ni žrtve.

Motivi su različiti – hrvatska politika decenijama nastoji da svoj odnos prema Jasenovcu i uopšte genocidu nad Srbima u ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj opravda negiranjem broja žrtava, koji se u zvaničnoj istoriji mjeri stotinama hiljada.

Čak je i politika zvanične Hrvatske u priznavanju tih zločina daleko odmakla od hrvatske politike u BiH.

S druge strane, bošnjački politički vrh i javnost zalutali su odavno u negiranje bilo kakve srpske istorije u BiH. Političko Sarajevo uzima istorijske zasluge drugih i bilježi ih u svoju baštinu, uz sve agresivnije negiranje bilo kakve srpske istorijske prisutnosti na ovom tlu.

Tako bošnjačka politika uzima zasjedanja ZAVNOBiH-a kao simbol trajanja BiH, mada su upravo bošnjački lideri rušili Jugoslaviju i sve simbole koje su je predstavljali.

Činjenice da bez Srba nikakav ZAVNOBiH ne bi bio moguć /pogledati nacionali sastav/, da nikakvog antifašističkog otpora ne bilo da Srbi nisu činili kičmu tog pokreta, te da su nad tim istim Srbima hrvatske ustaše i pripadnici „Handžar divizije“ učinili genocid pod patronatom njemačkih nacista, nailaze u bošnjačkoj javnosti na pritvornu ćutnju.

Čak se i zločin u Srebrenici, koji je počinjen nad Bošnjacima u julu 1995. godine, pokušava izjednačiti sa genocidom u kompletnom kompleksu koncentracionog logora Jasenovac za koji najugledniji jevrejski istoričari tvrde da je bio jedan od najokrutnijih logora u Drugom svjetskom ratu.

Poslijeratni podaci koji pokazuju da su u doba ustaške države na prostoru današnje BiH, u prosjeku, od četiri ubijene žene tri bile Srpkinje, a od četvoro ubijene djece troje srpske nacionalnosti – ne postoje u bošnjačkim i hrvatskim istorijskim udžbenicima.

Političko Sarajevo je tokom sukoba na prostoru BiH devedesetih godina uvelo bošnjačku naciju, pa bosanski jezik, a onda krenulo u totalnu reviziju istorije u sve češćim pokušajima da Srbe pretvori u „bh pravoslavce“ bez istorije i prošlosti.

Ta praksa da se uzme tuđe i predstavi kao svoje – od jezika, antifašističkog pokreta do istorijskih žrtava – toliko se osladila bošnjačkim političkim apetitima da se sve češće u političkim i društvenim istupima govori da nikakva konstitutivnost naroda u BiH i ne postoji.

Onaj ko može da ignoriše bližu i dalju istoriju, još lakše negira sadašnjost.

Ako su Srbi u BiH i Sarajevu „agresori“, onda je jasno da oni za Bošnjake nemaju nikakvo istorijsku uporište, pa onda i ne postoje /niti su postojali/ na tim prostorima.

Izraz „srpski agresor“ svjesno se u bošnjačkoj javnosti iz devedesetih godina prošlog vijeka prebacuje na cijelu istoriju ovoga tla. Srbe javno i direktno optužuju kao one koji su došli sa strane sa ciljem da nekoga porobe i nešto mu otmu.

Taj totalni falsifikat istorije, koji je uslijedio nakon „sitnih falsifikata“ poput krađe jezika i antifašističkog narativa, veoma jasno se mogao vidjeti i osjetiti na Donjoj Gradini, prilikom tradicionalne komemoracije žrtvama genocida nad Srbima, Jevrejima, Romima i antifašistima.

Odsustvo bilo kog značajnog reprezenta Bošnjaka i Hrvata na najvećem startištu u istoriji ovih prostora, po ko zna koji put, to zaglušujuće ćutanje onih koji se, navodno, najviše zalažu za zajedniči život, govori da oni ne samo da ne priznaju te zločine, već da ne priznaju, prije svega, Srbe kao autohtoni narod.

Kada neko decenijama odbija da se pojavi na takvom mjestu, kao što odbija da se pojavi na bilo kom mjestu stradanja tog istog naroda u ratovima devedesetih, onda postaje jasno da se tu ne radi ni o kakvoj dnevnoj politici već o dugoročnom planu negacije Srba kao populacije u BiH.

Ako nema naroda, onda nema ni žrtava. To, po bošnjačkoj političkoj zamisli, važi i za 1914. i 1941. i za 1992, kao i za 2020. godinu, te cijelu istoriju ovoga tla.

Otuda je prisustvo komemoraciji žrtvama genocida, što je u svakom civilizovanom društvu stvar opšte kulture i etike, u jasenovačkom slučaju postalo ogledni primjer ignorantske netrpeljivosti iza koje stoji politički plan o istorijskoj negaciji sugrađana druge nacije i vjere.

Ne postoji nijedno prihvatljivo obrazloženje tih izostanaka, pogotovo uzimajući u obzir činjenicu da su razni politički predstavnici Srba iz Republike Srpske i Srbije godinama odlazili i polagali vijence na stratišta drugih naroda u BiH. Čak i kada su bivali životno ugroženi /slučaj do danas neriješenog pokušaja ubistva predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u Potočarima/.

Takvo nipodaštavanje žrtava i ignorisanje istorije ne može biti zaboravljeno.

Srbi u BiH su, u više navrata, od hajdučkih hercegovačkih buna protiv turskih okupatora, preko pobune protiv austrougarske okupacije pa do predvođenja antifašističkog pokreta u doba ustaša i nacista izgubili toliko naroda da su populaciono prepolovljeni.

Kao zahvalnost od sunarodnika dobili su „titulu“ agresora i nepostojeće nacije.

Ali, za Srbe i Republiku Srpsku stvari su danas mnogo jednostavije – ko ne priznaje Jasenovac , ko ne priznaje genocid 1941-1945, ko oduzima Srbima odlučujuće zasluge za postanak BiH u ovom obliku /po prvi put od srednjovjekovne Bosne/, ko negira srpska stradanja devedesetih – taj neće državu sa Srbima.

Za razliku od jugoslovenske ideje i prve i druge Jugoslavije, ovaj put ni u srpskom društvu nema volje za stvaranjem države sa drugima. Ono o čemu bi u Sarajevu trebalo da dobro razmisle jeste podatak da bez Srba nikakve BiH nije bilo još od Kulina Bana.

U bilo kom obliku, u jugoslovenskom ili u sadašnjem, BiH je postojala samo ako su je i Srbi izborili, htjeli i prihvatili.

Bilo bi dobro da neko objasni „bosanskim patriotima“ da ne bi mogli biti ni „patriote“ ni „bosanski“ da nije bilo Srba – istih tih Srba koje toliko ne poštuju da ih totalno negiraju. I žive i mrtve.

Tagovi
Prikaži više

Povezani članci

Back to top button
Close
Close