KolumneVIJESTI

Dragan Vukadinović: Parlamentarizam u Srba

Ukoliko želite da vidite kako parlamentarizam ne treba da funkcioniše, onda na Jutjubu nađite burne rasprave, npr. u Ukrajini, koje se redovno završe sa manjom ili većom tučom između ljudi koji treba da predstavljaju narod, koji je njima dao povjerenje kroz svoj glas, da zastupaju svoju partijsku politiku, istakao je u svojoj kolumni za RTRS analitičar Dragan Vukadinović.

Ne zaviseći od političkog pitanja, ti okršaji su najučestaliji između prozapdanih i proruskih Ukrajinaca.

Ukoliko želimo da shvatimo tu pojavu, morali bi da se vratimo unazad do 2014. godine kada je obojenom revolucijom srušen „režim“ tadašnjog regularno i legitimno izabranog predsjednika Janukoviča. Njegova „greška“ je bila nepotpisivanje papira, koji je regulisao približavanje Ukrajine Evropskoj uniji.

Manje poznata činjenica je dio tog papira u kojem je definisana vojna saradnja Ukrajine sa Evrospkom unijom. Drugim riječima, otvaranje prostora Ukrajine za vojne baze zapadnog karaktera. Još preciznije rečeno, američke raketne baze na ruskoj granici koje, da budemo iskreni jedni prema drugima, definitivno ne ciljaju prema Iranu.

Rušenjem legitimne vlasti i dovođenjem milijardera Porošenka, čovjeka koji osim fabrika čokolade ima i fabrike oružja i naoružanja, te mu je dozvoljeno da zarađuje u bratoubilačkom ratu u Ukrajini – to kao američka kompenzacija zbog ruskog zatvaranja njegovih fabrika u Ruskoj Federaciji, u Ukrajini je stvorena atmosfera države na prodaju.

Ovdje raznorazne ptice grabljivice poput zapadnih energofirmi, Arapa koji su bacili oko na ukrajinsku plodnu zemlju, pomenutih namjera zapadnih vojih baza i slično, mi takođe nailazimo na potkupljive Ukrajince koji učestvuju u ubijanju vlastite države.

Da. Sada je opravdano da se zapitate kakva je veza između Ukrajine i Srba, odnosno Republike Srpske.

Krenimo ovako. Zar se ne bi složili sa mnom kako bi idealno bilo da na javnim raspravama vidimo opoziciju i vlast kako se prepiru koliko procenata da se odvoji od pozitivnog izvoza, koji je jedan prema tri veći od uvoza, za dječiji dohodak i premiju za svako novorođenče u visini od sume za koju se Srbi slože konstruktivnim parlamentarnim dijalogom, bolje rečeno, radom? Opozicija trazi sedam hiljada KM, a vlast se ne miče sa pozicije i brojke od 6.500 KM.

Ovo treba da bude naš cilj i predmet budućeg razmišljanja. Čak, idući dalje u razmišljanju, ovo treba da bude jedno od lakših pitanja. Onih koja se rješavaju za jedno prijepodne u radu parlamentaraca i dijaloga opozicije sa vlašću.

Nije tajna da smo veoma udaljeni od ovakvih pitanja. Zapravo, zašto smo udaljeni od ovakvih pitanja? Šta koči nas da sebi ne postavljamo ovakva pitanja, naravno, utemeljena privrednim fundamentom koji dozvoljava ovakav „luksuz“, koji to po definiciji ne bi smio da bude?

Ovdje sada stupa Ukrajina na snagu kao veoma dobar primjer. Analogija je jednostavna. Koristiću ekonomsku terminologiju od malo prije.

Import uticaja i eksport patrijahalnosti , „uvoz“ tuđih interesa i „izvoz“ osjećaja pripadnosti svom narodu, osjećaja koji instiktivno treba da navodi na pravilne poteze u svim bitnim pitanjima.

Konkretno, to znači sljedeće. Manjak funkcionalnosti Republike Srpske unutar protektorata BiH dovodi do jedinog logičnog redosljeda. Ili protektorat mora da postane suverena država sa svim njenim atributima, ili, Republika Srpska treba da izađe iz statusa entiteta i sama dobije državnotvorne atribute. Treće(g) nema, ne misleći na entitet, kao dodatna komponenta zategnutih odnosa u protektoratu.

Razmatrajući prvu opciju tj. BiH kao potpunu, mi ne možemo, a da se ne osvrnemo na činjenice od 1996. pa na ovamo. Međunarodna zajednica je stvorila mir svojom vojnom intervencijom, te nudeći dokument primirja i funkcionalnosti istog, poznat pod imenom grada u SAD – Dejton.

Taj dokument je, sudbonosno na samom početku, jednostavno „nestao“, a samo jednu stvar u potpunosti osigurao. Mir u smislu ratnih dejstava.

Preko 20 godina BiH nije postala suverena država sa funkcionalnim modelom po principu jedna država – jedan glas. Nije, iako majorni narod u protektoratu slijedi tu ideju. Ko zna, možda je ta ideja i mogla da zaživi da Bošnjaci nisu sudbonosno „postali Srbi“. Naime, u javnom mnjenju Bošnjaka su Srbi kao majorni narod bivše države krivi za raspad iste svojom velikosrpskom politikom, te agresijama na „domovinu“ BiH. Pa, dobro! Nema potrebe da se nanovo „grudvamo“ argumentima i kontra argumentima.

Elem, idući tom logikom, braćo (bivša), zar Bošnjaci u „BiH“ nemaju ulogu Srba u bivšoj državi po pitanju te politike prema drugim narodima sa kojima žele zajednicu? Kao majorni narod.

Naravno, ovdje možemo slobodno reći da bi taj projekt multivitaminske BiH odavno završio u korpi za istorijsko smeće da ne postoji import mišljenje nekih centara moći. Protektorat Bosna i Hercegovina je postala popularna za rješavanje svađa i nesporazuma, tako da su mnoge zemlje u Evropi bombardovale BiH (čitaj Srbe) da bi napravile mir, isprobale svoja oružja i glupe zakone, koje kod kuće nikada ne bi usvojili i koristili u praksi.

Ne lezi vraže!

Glavni grad „domovine“ je svjestan pomenutoga i čini sve što je u njegovoj moći da se izbori za dominaciju. Pošto je to ipak samo glavni grad protektorata, onda nam se nameće logična ideja da neko štiti to svoje „novorođenče“! Sama definicija nam kaže da ovdje neko jači štiti nekog slabijeg.

Taj jači unosi (import) inercije djelovanja kod svojih favorita. Te inercije nažalost osciliraju sve do Republike Srpske. Osciliraju do te mjere, da – od sada anlogije iz Ukrajine.

Mi Srbi imamo spremne srpske Porošenke i potrošenke koji će zarad svojih ličnih interesa pristati na raznorazne ponude koje nisu u interesu njihove stranke, naroda koji bira tu stranku, a ponajmanje nisu u interesu same Republike Srpske.

Konkretnije. Proruski Ukrajinci u zajedničkoj Vrhovnoj Radi trebaju da štite interese svog naroda. Ne da primaju strane diplomate, agente i saradnike kojekakvih NVO sumnjive prirode u vlastiti stan i da uzimaju velike svote novca zarad rušenja „režima“, (su)ludo se radujući obećanju stolice i poluga vlasti. Jedan „Potrošenko“ je bio čak šef jedne velike opozicione stranke. Dogodilo mu se ono što se događa sa svim koji nasjednu na ponudu: potrošen je i ustupio je mjesto novom „igraču“, pomalo smiješnog prezimena, toliko upadljivog, da je sumnjiva okolnost tog prezimena i prezimena izvršne direktorice otvorenog društva u glavnom gradu protektorata.

Ovakvo ponašanje je izvoz (eksport) interesa Republike Srpske.

Ovu tvrdnju argumentujem jedinim logičnim redosljedom, ukoliko sagledamo zadnje godine.

Republika Srpska zarad same sebe i boljeg funkcionaliteta mora da se izbori za jače oblike nezavisnosti. Sa tim statusom, bližim atributima suvereniteta, mi napokon možemo da vodimo vlastitu politiku. Pogotovo vlastitu monetarnu politiku koja je nepohodna ukoliko želimo da uspijemo u ekonomskom planu. Prednost bi, takođe, bila jedna druga vrsta političke konkurencije koja bi napokon izbacila ovu sadašnju dnevnopolitičku terminologiju prozivanja za izdaju, korupciju, prodaju interesa, diktature, poltronstva, i još mnogo mnogo ružnih riječi. To nam je na sramotu, braćo i sestre.

Jedne političke konkurencije, zdravog političkog parlamentarizma, koji se takmiči u uspjehu, radu, transparentnosti, mnogim drugim vrlinama koje možemo da vidimo u uspješnim državama koje nam nisu toliko daleko.

Da stvar bude ozbiljnija.

Uzmemo li istoriju u kontekst, pogledamo li na dešavanja zadnjih desetina godina. Nameće se jedna pretpostavka elementarne prirode. Ona sadrži u sebi geopolitička dešavanja koja nas često ne zaobilaze, nego ovaj prostor kao granicu starog svijeta, mjesto gdje se susreću interesi Zapada i Istoka, susreću svjetske monoteističke religije, pogađaju i od nas često prave samo pione u nekoj velikoj igri koju ne shvatamo u cjelini. Tada ostaje prepoznavanje suštine!

Republika Srpska je brana budućeg rata.

Na nama je da od nje napravimo uspješan model srpske državnosti. Uvjeren sam da to možemo. Mi smo stari i državotvorni narod koji je prije više od hiljadu godina imao sve oličje države, tada naravno kraljevine. Međutim, za ovo moramo imati povjerenje jednih u druge. Moramo imati vjere u sebi!

Tagovi
Prikaži više

Povezani članci

Back to top button
Close
Close