15.9 C
Zvornik
28. март 2024.

Spasla je 12.000 djece, a o tome se ćutalo pola vijeka

Istorija čovječanstva pamti samo velika djela. A kada neko spase 12.000 života, njegovo djelo izuzima se iz sfere ljudskog i prelazi u vječno. Takav je životni poduhvat Dijane Budisavljević (1891–1978). Ova Austrijanka za srpsku istoriju učinila je ono što nijedna nacionalna heroina nije – spasla je iz ustaških logora u Hrvatskoj 12.000 srpske djece.

Rođena u Inzbruku kao Dijana Obekser, nije ni sanjala da će jednoga dana posjetiti Balkan, tu živeti,  uticati na tuđe sudbine, spasavati živote. Njih 12.000. A sve je počelo kada je u rodnom gradu upoznala dr Julija Budisavljevića, uglednog Srbina zaposlenog u inzbruškoj klinici. Vjenčali su se, 1919. godine preselili se u Zagreb, gdje dr Budisavljević osniva zagrebački Zavod za hirurgiju pri Medicinskom fakultetu. Bračni par ulazi u visoke društvene krugove, što će imati velikog značaja u toku opštih nemira koje donosi Drugi svjetski rat. Dr Budisavljević bio je jedan od malobrojnih zagrebačkih Srba pošteđenih proterivanja i mučenja.

Početkom Drugog svjetskog rata gospođa Budisavljević saznaje za stradanje žena i djece u logoru Lobor-grad. U svom dnevniku zapisuje: „Moja švelja je Slovenka. Od nje sam saznala za pomoć koju ovdašnji Slovenci pružaju izbjeglicama sa slovenskih područja koja su zauzeli Nijemci. Moja krojačica je Židovka. Nekoliko puta mi je pripovijedala o velikoj akciji pomoći koju je Židovska bogoštovna općina namijenila svojim članovima u koncentracijskim logorima. Za progonjene pripadnike pravoslavne vjere nije u Zagrebu postojala nikakva akcija pomoći…“

Dolazila je u logore kao dobar anđeo

Bio je to poziv njenoj savijesti da reaguje. Odlučuje da iskoristi svoj društveni položaj i austrijsko porijeklo i počinje organizovano spasavanje djece iz ustaških logora, od kojih su većinom bila srpska djeca s Kozare i Korduna. Kuca na mnoga vrata, odlazi dva puta i kod nadbiskupa Alojza Stepinca, ali: „Nadbiskup je vrlo suzdržan. Ne želi se zainteresirati. Kaže da nema nikakvog upliva na vladu“.

Ne odustaje. Njenoj akciji priključuje se više od stotinu ljudi. Prikupljaju pomoć u hrani, lijekovima, odjeći i obući, a zahvaljujući Dijaninom poznanstvu s njemačkim oficirom Kocijanom organizovano je i oslobađanje djece. U uniformi Crvenog krsta odlazila je u logore i pomagala zatočenim mališanima, oporavljenoj djeci nalazila je smještaj i odvajala ih od roditelja da bi im spasla život. Majke su joj davale djecu, kako bilježi u dnevniku, uvijek uz pitanje hoće li ih ikada ponovo vidjeti, a ona im je ulivala povjerenje.

O njoj se, prema svjedočanstvu preživjelih logoraša, pronijela priča kao o ženi koja „kupi djecu“ da ih spasi. Poput dobrog anđela dolazila je u logore i iznosila bolesne i izmučene mališane na svijetlost dana. Tokom 1942. godine obišla je logore Lobor-grad, Mlaka, Sisak, Gornja Rijeka, Jasenovac, Stara Gradiška. Djecu su prevozili u Zagreb, u bolnice i zavode, a potom su ih vodili u dječja prihvatilišta, dok preko „Karitasa“ Zagrebačke nadbiskupije nisu dobili dozvolu da ih zbrinu po porodicama. Veliki broj djece koja su izgubila roditelje tako je i našao utočište. A kako je Ante Pavelić dozvoljavao da zagrebačke porodice udomljavaju djecu pod uslovom da ih vaspitavaju u hrvatskom duhu, mnogi mališani su zaboravili svoje porijeklo.

Bila je to jedna od najtežih i po broju spasene djece iz logora jedna od najobimnijih humanitarnih akcija u Drugom svjetskom ratu. Mnogi pripadnici „Akcije Dijane Budisavljević“ svoju humanost platili su životom.

Djana je svaki korak svog djelovanja bilježila u dnevnik, koji je njena unuka Silvija Sabo 2003. godine slučajno pronašla i objavila pod nazivom  „Dnevnik Dijane Budisavljević 1941–1945″. U njemu su opisane sve etape humane odiseje, muke koje su podnosili kako zarobljeni tako i njihovi oslobodioci. Ostavila je stravična svjedočanstva kakav je prizor transporta djece u vagonima vozova:

„Tijekom vožnje nisam se u vagonu mogla maknuti kako ne bih na nekog nagazila. Veća su djeca stalno sjedila na noćnim posudama, a mala su se prljala. Pod je bio pun blata i dječjih glista… Uspjela sam dobiti grablje, tako da sam barem mogla izbaciti gliste. Činilo se da prije nego što neko dijete umre gliste napuštaju tijelo, jer prema jutru, kako su mi neka djeca bivala slabija, čitava su klupka glista napuštala tijelo.“

Preležala je tifus i imala tri nervna sloma
U stalnom kontaktu sa zaraženom djecom i sa strahotama kojih se nagledala u logorima, ova mlada majka dvije ćerke ugrozila je i sopstveno zdravlje. „Odlazim kod prof. Kogoju zbog jakog ispadanja kose. Od odlaska ljeti u logore ispalo mi je vise od polovice kose i ono još uvijek traje“, beleži u dnevniku. Preležala je tifus i preživela tri nervna sloma.

Svoj uticaj u društvu Dijana Budisavljević nesebično je iskoristil da pomogne drugima

Posebno važan dio Dijanine akcije bilo je stvaranje kartoteke, prikupljanje osnovnih podataka o mališanima koje je spasavala, da bi kasnije, ako prežive, mogla da ih poveže s roditeljima, ali i da im sačuva ime i poreklo. Gdje je bilo moguće, podatke je pratila i fotografija. Stvoren je spisak od oko čak 15.000 djece, pretežno srpske, ali i jevrejske i romske, od kojih je oko 3.000 izgubilo život tokom transporta ili nakon spasavanja.

Neposredno poslije rata nove vlasti joj oduzimaju dokaz četvorogodišnjeg predanog rada – kartoteku (ormarić sa 25 fioka sa karticama), bilježnice za traženje nepoznate djece, bilježnicu-registar sa popisom posebnih oznaka na djeci i registar fotografija djece. „Bila je to sada velika bol da nam se tako naglo naš rad na kartoteci oduzeo i da nam je na taj način onemogućeno da ostvarimo vraćanje što više male dece roditeljima. Strašno rastajanje u logorima, dugogodišnja čežnja za njima na radu u Nemačkoj, a sada neće naći svoje najdraže“, bilježi.

Nakon nepriznate misije u koju je uložila nadljudske napore, Dijana sa mužem napušta Zagreb 1972. i vraća se u rodni grad. Živi povučeno, ne priča o onome čega se nagledala. Umrla je 1978. godine lišena društvenog priznanja za svoja djela.

Iako se smatra srpskim Šindlerom, Nijemcem koji je spasao 1.200 Jevreja, svjetsku pažnju nije probudila sa 12.000 spasenih duša. Niti je, kao Poljakinja Irena Sendler, koja je sačuvala 2.500 jevrejske djece, bila nominovana za Nobelovu nagradu za mir. Prvi zapis o njoj čuva knjiga „Lagum“ Svetlane Velmar Janković, koja za njena djela kaže da „spadaju u red onih paradoksa ili… čuda, zbog kojih ljudsko ponašanje, kao i sam život, ostaju najveća tajna.“

Što nije doživjela, dijelićem joj je dato posthumno. Srpska pravoslavna crkva čast joj ukazuje odlikovanjem „Carica Milica“ za plemenitost i humanitarni rad, a država je nagrađuje Zlatnom medaljom „Miloš Obilić“ za ispoljenu hrabrost i djela ličnog herojstva. Rodni Inzbruk dodjeljuje joj Orden II reda, ulice dobijaju ime po njoj, javnost spoznaje njeno herojstvo.

Dokle dopire krhko ljudsko pamćenje, dotle su proslavljena dkela ove nesebične žene. A ona vkečno čuvaju strašnu epopeju tadašnjeg života: „Nošeno devet mjeseci, u bolu rođeno, s oduševljenjem pozdravljeno, s ljubavlju njegovano i odgajano, a onda – Hitler treba radnike, dovedite žene, oduzmite im djecu, pustite ih da propadnu; kakva neizmjerna tuga, kakva bol.“

POVEZANO

ISTAKNUTO

IZBOR UREDNIKA

Pratite nas

25,923FanovaLajkuj
1,112PratilacaZaprati
955PratilacaZaprati
1,123PretplatniciPretplatite se