DruštvoVIJESTI

Banjaluka: Imaju najmanja, a neredovna primanja

BANJALUKA – Gradski odbor Udruženja invalida Banjaluka u utorak će na sastanku s Draganom Bogdanićem, ministrom zdravlja RS, tražiti isplatu dugujućih naknada za tuđu njegu i pomoć, ali i insistirati na povećanju jer su one koje primaju najmanje u regionu.Uglavnom sporna naknada za tuđu njegu i pomoć isplaćena je za decembar, ali predstavnici osoba s invaliditetom (OSI) kažu da su spremni na proteste ukoliko im se ne isplati i za januar.

„Zadnjih pola godine tuđa njega i pomoć nije isplaćena bez pritiska medija, mi se požalimo, mediji objave, oni isplate i sve tako. Ako ne bude isplate za januar idemo u proteste“, kaže za „Nezavisne“ Radovan Ristić, predsjednik Gradskog odbora Udruženja invalida Banjaluke, te ističe da pojedine opštine, kao što su Lopare, Srbac i druge manje zajednice, za veliki broj lica s invaliditetom ovaj jedini prihod nisu isplatile i po godinu dana.

„Pored toga, iznos koji primamo je 166 KM, u FBiH OSI imaju 380 KM, dok je svugdje u regionu taj iznos oko 200 evra. Zbog toga mislimo da je realno da tražimo povećanje od 100 odsto“, kazao je on.

Problema, kako kažu, ne manjka ni kada je u pitanju strategija po kojoj se određuje ko treba da dobije tuđu njegu i pomoć. U RS trenutno 24.000 osoba prima ovu vrstu dodatka, ali prema Ristićevim riječima realan broj ne prelazi 5.000.

„Imali smo 380 korisnika 2008. godine u Banjaluci, sada ih je 4.600, nema nikakvog kriterijuma i zato oni koji zavise od od tih para ispaštaju“, kaže on.

Jovica Radanović, sekretar Republičkog saveza slijepih, podržao je kolege u borbi za svoja prava i istakao neke od zamjerki koje slijepa i slabovidna lica imaju na sistem.

„Nisam zadovoljan podrškom i radom nadležnih, nama se sada uvodi neki Bartelov test, pomoću kojeg se određuje pravo na tuđu njegu i pomoć, što je potpuno pogrešno. Na testu imate pitanja da li se možete sami hraniti, kupati, kretati. Ta pitanja nemaju veze sa sljepoćom, a oni su to uzeli kao nekakv omjer da vide ko gdje spada, potpuno pogrešno“, navodi Radanović.

Da su lica s invaliditetom u više nego lošem položaju pokazuje i primjer Božice Mijatović i njenog supruga, koji žive u dvije sobice Zavoda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida u Banjaluci. Kako preživljavaju kažu da ne znaju ni sami, mjesec se nekako pregura jedino zahvaljujući pomoći roditelja i rodbine koja je na selu.

„Ja često kažem da ne znam kako ćemo preživjeti kada mama umre. Kada njih nestane, nestaće i nas“, priča Mijatovićeva i dodaje da odlaske u banju, na tretmane pa čak i prave ortopedske cipele može samo da sanja.

„Moja bolest je napredujuća, a da imam pravilnu terapiju dosta bi se toga usporilo, ako ništa drugo“, govori Mijatovićeva.

Oni koji svakodnevno žive muke lica s invaliditetom kao jedinu svijetlu tačku ističu banjalučki Centar za socijalni rad i njegovo rukovodstvo.

„Moram da kažem da je u zadnjih godinu dana Centar promijenio politiku nabolje. To je prije uvijek bilo zatvoreno, sve se radilo netransparentno. Sada je to već druga priča, saradnja je odlična, koji god prijedlog imamo oni su tu da ga usvoje, da nam pomognu. Takođe uvedene su neke nove usluge koje prije nikada nisu bile, a koje umnogome olakšavaju život“, kazao je Ristić.

I Mijatovićeva se osvrnula na rad novog rukovodstva.

„Sada kada je ova nova direktorica došla ona se bori za nas stalno, prva i jedina je koja je došla da nas obiđe, da vidi kako živimo“, priča ona.

Tagovi
Back to top button
Close
Close