Zovem se Zoran (Stankin i Dušankin) Rakanović. Rođen sam na proljeće 1967. godine u porodilištu Jezero u Sarajevu. I ovog proljeća 2016. godine u šestu deceniju života ja sam ušao kao umno poremećeni čovjek, blizu 28 godina. Mada ja mislim da sam u bešici zaljuljan blesav tog proljeća posle jake i gladne zime, jer sam od oca slušao da je zima bila jaka i da je morao ići da krade ugalj sa vagona da bi ogrijao trudnu mater i sebe.
Pričao je da te zime kada pljune onako sakriven od pogleda ljudi sa željeznice ona pljuvačka padne zaleđena.
Po pričanju matere i ona mi se obradovala. Bila je to studentska ljubav. Živjeli su od materine stipendije jer mi je mater iz partzanske porodice. Kad su se uzeli, pokrili su se prve večeri novinama Oslobođenja, jer nisu imali ama baš nikakvih stvari u iznajmljenoj sobi i dođe proljeće.
A ja kako sam rastao, ličio sam na djeda kojeg su ubili 1943. godine seljački đilkoši tako da ga nisam upoznao (obučeni u četničke uniforme) sada je došao da obiđe ženu.
A bio je predratni komunista i sekretar ćelije “PISMEN“ jer su komunisti prvo sekretare opismenili. Naučio je baku slova, nju sam zapamtio. Drugog djeda su ubili 1943. Što je bio viđen sa nekim partizanom pa mu je presudio kao ruskom špijunu. Po pričanju ljudi bio je sklon raspravljanju. Tada se nije raspravljalo kao sada preko novina i televizije, već šakama.
Zašto pričam o djedovima jer misim da je tačna ona narodna “kakav djed takav unuk“. Žao mi je što ih nisam upoznao.
Elem, sreća je da nema više zima k’o te davne 1967. godine. Djedovi su našli svoj smiraj, jer otac se odrekao krvne osvete, a i da nije žao kome da vrati. Uglavnom i jedan i drugi sada da ustanu i pojave se, sa velikom vjerovatnoćom bili bi šizofreni kao i ja što sam, samo tada nije bilo šizofrenije, što je njihova sreća jer bi siguran sam se teško uklopili u ovo društvo.
Imali su sreću da se rode mnogo ranije nego je medicina ovoliko uznapredovala, i iz ugla gugla svi su postali učeni i naučeni.
I ja znam da ima pravougao, oštar ugao, tup ugao… Iz mog ugla i da hoću ne odričem se djedova, a što se raspravljanja tiče, naučio sam da ne vrijedi se raspravljati.
Svi bosanci tupi glupi (i najdraži mi je tup ugao). Đe jedan piša, svi pišaju!
Ne mogu ni da hoću da se odreknem onog lijepog proljeća (kada se Sarajevo grijalo na ćumur) kad se prešlo na gas, ono opet zagađen vazduh (hava, zrak).
Kao dijete rastao sam uz klikere koje sam morao da krijem od majke jer je bila učiteljica.
Za prve pare koje sam zaradio kupio sam strip Teksa Vilera kod Ibrahima na kiosku. I njega sam morao da krijem i moju knjigu sam zaradio na lokalnoj radnoj akciji i bila mi je draža nego stan u centru grada. Sad djeluje glupo da se neko fali knjigom, pa tako vrijeme bilo da prostiš (jebi ga!).
Prvu cigaru zapalio sam u šestoj godini. Skupili se djeca iz kraja i djevojčice kupili kod Ibrahima na kiosku cigare, kineski upaljač i ampulu benzina i probali duvan (duvan je mirisao, a ne smrdi k’o sada).
Život je bajka. Dok se ne razboliš. Ovo pričam jer to može da se desi i vama, kao i meni. Imao sam svoju bajku do 22. godine, a onda sam umno poremećen u pratnji policije u bratskoj Srbiji odveden na liječenje. Pokupili su me uz put bez para, lične karte…
Nemojte misliti da mi je obraz đon. Jednosavno ne stidm se toga što sam bio član Saveza. To je bila bajka za mene. Bio sam drugi član (nisam krao il’ nisam smio) istini za volju nisam bio ni fanatičan i uvjeren u manifest komunističke partije kao moj djed.
Iz tupog ugla sada mislim, da je komunizam valjao ne bi propao.
S kim god popričaš svi vele da je ovo bolje nego ono što pamtimo mi stariji članovi saveza i uvijek na liniji onaj pravoj koja piše u komunistu (glasilu saveza komunista).
Bila neimaština, izlazi skupi. Ja sam čekao u redu za Borovo patike, a on se otego kilometar. A kada sam imao Džins Varteks kojeg sam na dojavu o dolasku nabavljao povećao sam sebi za 100% šanse kod ženskih! Mada i članska karta Saveza mi je davala ugled kod djevojaka 100%.
Možda bi umro k’o Božiji čovjek, a ne kao ludak. Uostalom kad umrem i kad me crvi izjedu neće me biti briga.
“Jebav’o, ne jebav’o vrijeme kurcu prolazi“.
Ako ima Boga hvala mu što je ljudima i ženama izmisio seks. Ništa ljepše od toga. A pošto Boga sada ima i pošto smo sociijalističku ekonomiju zamijenili crkvama i džamijama i pogrebnim društvima ima ga i za mene.
Jebi ga “kud svi Turci tu i mali Mujo“, a Muju mater šišala na struju, a kad nesta struje cika stade Muje.
Kad izludiš, nema „trte mrte“ samo „TRTE“.
Iz tupog ugla nije mi što ću umrijeti gladan, jadan bjedan i žedan, već željan kako se moderno kaže dobrog seksa. I drago mi je nešto oko srca što i ovi bogati će umreti željni. Ail tu postoji opet razlika. Oni ne seksaju, ne što nisu imali, šta već što nisu imali kad, jer su im novci udarili u glavu. Šta je život kad se mrjeti mora.
Napisao: Zoran Rakanović
U nadi da će pomoći antistigma kampanji mentalno poremećenih osoba.
Sa zahvalnošću: Selmi Kukić, Dženani Kulaš, Saši Madackom, Asocijaciji X, Y i ambasadi Švajrarske ambasade u Sarajevu i Udruženju Zvonik na dosadašnjoj podršci.
