izbor urednikanaslovnaVIJESTIZvornik

Budimir Galić iz Kozluka lovac već preko 65 godina: Loviću sve dok sam živ

ZVORNIK – Budimir – Budo Galić iz Kozluka, jedan je od brojnih veterana Lovačkog udruženja „Soko“ iz Kozluka. Sa puškom i lovačkim kerovima druguje više od 70 godina.

Kako nam na početku razgovora reče – glavni krivac što je postao lovac je genetika.

[quote color=“#020202″ bgcolor=“#ededed“ arrow=“yes“ align=“right“]Pošto sam na početku devete decenije života, teže se krećem. Odem tako u prirodu i prvog dana mi je teško. Već drugog i trećeg dana se osjećam bolje, pa ću stoga ići u prirodu i u lov, dok god budem mogao da hodam, dodaje Budimir – Budo Galić iz Kozluka.[/quote]

– Deda po majci i dva strica su mi bili lovci. Od kako znam za sebe, volio sam lov. Najteže mi je palo, kada sam zbog pohađanja Škole primjenjenih umjetnosti u Sarajevu, morao odustvovati od lova i lovačkih priredbi.Tada sam znao i bježati iz škole, a ocu sam govorio da su moji drugovi na ekskurziji. Jedna slika mi se urezala u sjećanje, a ona je i bila uzrok moga bavljenja lovom. Moj najmlađi stric je u obližnjoj šumi našao nekoliko mladunačadi od lisice. Donio ih je kući i vezao kod jedne zgrade u dvorištu. Na drugom kraju je vezao našeg psa. Jedno veče, bila je mjesečina, ustane deda jer je pas mnogo lajao. Majka lisica je upratila kud su joj odnijeli mladunačdi i ne bojeći se psa, dolazila krišom da doji male lisičiće. Majčinska ljubav je pobijedila, a deda Panto je naredio da se mali lisičići puste u šumu kod majke – priča nam Budo svoje prve doživljaje.

Lovački ispit je položio 1964 godine. Od tada je lovio po raznim predjelima i raznu divljač.

– Nisam vodio strogu evidenciju, ali mislim da sam najviše ulovio divljih svinja – oko 20. Imao sam dosta prijatelja po Banji Koviljači, Loznici, Beogradu i drugim mjestima jer se lovci brzo sprijatelje. Najradije sam išao u lov na visoku divljač na Šar Planinu. Dođem u Skoplje, pa u Tetovo i u Goru. Tada sam radio u prosvjeti pa sam zimski raspust koristio za lov, dodaje Budo.

[quote color=“#020202″ bgcolor=“#ededed“ arrow=“yes“ align=“right“]- Jednom prikom lovili smo na području Bratunca. Ulovili smo mečku ali smo našli nekoliko malih mečića. Čuo sam kasnije da su ih odnijeli u Zoolški vrt u Tuzlu. Isto tako sam znao da ulovim srnu, a ostalao mi je lane. Gajio sam ga dok nije pristiglo da može otići samo u divljinu u prirodno stanište. Jednom sam pripitomio mladunče od lisice. Znao sam da joj kupim ogrlicu u Beogradu i vodim je kroz Kalemegdan. Psi koje su vodili Beograđani počnu da reže, a vlasnici mi nude „debele“ pare da je prodam. Normalno nisam pristao i poklonio sam je jednom starom doktoru iz Banje Koviljače, priča nam svoje doživljaje iskusni lovac Budimir – Budo Galić iz Kozluka.[/quote]

– Zvali su me u lov na divlje svinje i divokoze. Pružila mi se prilika da ubijem risa, nisam uspio, ali sam zato ubio medvjeda. Tada u Gori, medvjed nije bio zaštićen, pa smo ga lovili. Jednom prilikom, vidio sam medvjeda na vrh trešnje. Bio sam sam. Želio sam da pucam, ali me bila strah, šta će biti ako ga ne pogodim? Pucao sam, a kada sam vidio i čuo da je on zaurlao, i pošao prema meni bacio sam pušku i počeo bježati. Kada smo sutradan, otišli nad obližnji kanjon, vidjeli smo velikog medveda, mrtvog. Odsjekli smo mu glavu i sačuvali kao trofej. Tu priču mi često traže unuci – da im pričam, kako sam ubio medveda i pobjegao, dodaje nam Galić.

Budo je bio član LU „Fazan“ iz Kozluka koji je poslije poslednjeg rata postao LU „Soko“. Uvjek je imao dobre kerove i najsavremenije lovačke puške. Kao akademski slikar vrlo često je oslikavao lovačke kuće i druge prostorije.

– Za mene je lov, prije svega druženje i rekreacija. Ništa, što sam ubio nisam nosio kući već sam dijelio drugim lovcima i prijateljima – dodaje Budo.

D.Gajić

Tagovi
Back to top button
Close
Close