18.4 C
Zvornik
28. март 2024.

Umro Dragan Nikolić

Legendarni glumac Dragan Nikolić preminuo je jutros u Beogradu, posle duge i teške bolesti, u 73. godini.

Doajen srpskog glumišta rodio se 1943. godine u Beogradu. Posle završene osnovne škole upisao je Četrnaestu beogradsku gimnaziju koju nije završio, jer je bio premješten u Ekonomsku školu.

Nakon dvije godine provedene u srednjoj školi polagao je i položio prijemni ispit na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju, i tada, kao sedamnestogodišnjak, bio najmlađi student. Diplomirao je na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu.

Filmsku karijeru otpočinje 1964. godine manjom ulogom u filmu „Pravo stanje stvari“, tada je potpisan krštenim imenom Dragoslav Nikolić. Zasluge za izmjenu nadimka na mjestu imena duguje grešci na kraju televizijske serije „Dovoljno je ćutati“ iz 1965. godine kada mu je u kaironu za uloge umjesto imena stavljen nadimak koji će obilježiti njegovu karijeru.

Prvu značajniju glavnu ulogu ostvario je ulogom sezonskog radnika labilnog morala koji pogine, a da nije našao svoje mjesto u društvu i u životu (osobine i mnogih njegovih kasnijih likova) u filmu „Kad budem mrtav i beo“ (1967) Živojina Pavlovića, za koju je (s onom u filmu „Tri sata za ljubav“, (1968) F. Hadžića) nagrađen diplomom na festivalu u Puli 1968. Glumačko sazrevanje, sa nizom uspjelih kreacija likova iz svoje generacije, donosi mu 1985. Oktobarsku nagradu grada Beograda za „kreativnu sposobnost da uzbudljivo predoči lik velikog psihološkog raspona“ (uloga nasilnika Gare u filmu „Život je lep“ B. Draškovića).

Glavne i veće sporedne uloge ostvario je u više od trideset filmova; ističu se još „Horoskop“ (B. Drašković, 1969); „Bube u glavi“ (M. Radivojević, 1970), „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“ (B. Čengić, 1971), „Mlad i zdrav kao ruža“ (J. Jovanović, 1971), „Bez reči“ (M. Radivojević, 1972, Car Konstantin u Nišu), „Kičma“ (V. Gilić, 1975), „Nacionalna klasa“ (G. Marković, 1979, Car Konstantin), „Ko to tamo peva“ (S. Šijan, 1980), „Banović Strahinja“ (V. Mimica, 1981), gdje je za ulogu turskog pljačkaša Alije nagrađen Zlatnom arenom u Puli, „Sezona mira u Parizu“ (P. Golubović, 1981), „Nešto između“ (S. Karanović, 1983), „Balkan ekspres“ (B. Baletić, 1983), „Obećana zemlja“ (V. Bulajić, 1986), „Poslednji krug u Monci“ (A. Bošković, 1989), „Original falsifikata“ (D. Kresoja, 1991).

Nastupao je i u kratkim igranim filmovima te na televiziji; veliku popularnost kod mlađe publike donio mu je lik Prleta iz filmova i televizijskih serija „Otpisani“ (1974) i „Povratak otpisanih“ (1976), režisera Aleksandra Đorđevića, a istakao se i u seriji šou programa „Obraz uz obraz“, zajedno sa suprugom Milenom Dravić.

Godine 2000. dodjeljena mu je Nagrada „Pavle Vuisić“, koja se dodjeljuje glumcu za životno djelo.

[mom_video type=“youtube“ id=“v63qXvinYns“]

POVEZANO

ISTAKNUTO

IZBOR UREDNIKA

Pratite nas

25,923FanovaLajkuj
1,112PratilacaZaprati
955PratilacaZaprati
1,123PretplatniciPretplatite se