KolumneLIFESTYLEVIJESTI

Posljednja bitka „velikog zjevalice“

DŽeronimo je ratovao sa Amerikancima i Meksikancima dvadeset šest godina. To su godine bitaka sa američkim i meksičkim vojnicima, zločina nad Apačima i drugim indijanskim plemenima i kontrazločina, krvnih osveta, pogubljenja, izdaja, lutanja, zbjegova…

Priredio: Nenad TADIĆ. SRNA

Poglavica Gojatlaj, koji je predvodio Čirikahue, indijansko pleme Apača, poznat kao DŽeronimo, osvetnik i bespoštedni borac protiv osvajača, ni kriv ni dužan, bio je jurišni pozdrav američkih padobranaca tokom Drugog svjetskog rata.

NAJVEĆI NEPRIJATELJ AMERIČKE VLADE

DŽeronimo, koji je umro 17. februara 1909. godine u rezervatu, dizao je više ustanaka u pokušaju da se odupre zatiranju Indijanaca, koje su vršile SAD i Meksiko.

Poglavica je rođen 16. juna 1829. godine u Bedonkoheu, u današnjem NJu Meksiku. Uz sve ratničke vještine, bio je i cijenjeni vrač. Vjerovalo se da ga štiti Usen, vrhovni bog njegovog plemena.

Pravo ime DŽeronima – Gojatlaj znači „Onaj koji zijeva“. On, njegova tri brata i četiri sestre vaspitavani su u skladu sa tradicijom plemena. Kada je napunio sedamnaest godina, oženio se djevojkom Alope, sa kojom je imao troje djece. To je bila njegova prva žena, a imao ih je više od sedam.

Za vrijeme DŽeronimovog kratkog odsustva, 1858. godine, Meksikanci su zaposjeli logor i ubili mu ženu i djecu. Od tog trenutka DŽeronimo kreće u osvetničke pohode.

Zbog borbenog fanatizma koji su DŽeronimovi saplemenici iskazivali tokom borbi, Meksikanci i Amerikanci često nisu birali načine da ih zaustave. Uglavnom su koristili vatreno oružje protiv Apača, koji su nosili samo luk i strijelu i noževe.

Ti pokolji, međutim, nisu zaustavili DŽeronima. Želja za osvetom bila je sve jača, pa je sa svojim saplemenicima napadao Meksikance i Amerikance gdje god je stigao i vršio odmazdu bez ikakve milosti.

DŽeronimo je izabran za vojnog predvodnika, jer je, prema vjerovanju svojih saboraca, bio otporan na smrt. Nekoliko puta bio je pogođen, ali je svaki put nastavljao da se bori.

Uprkos dobro naoružanim američkim formacijama, DŽeronimo je nastavljo svoje pohode u Arizoni, NJu Meksiku i Teksasu, koje su zauzeli američki došljaci.

Uzaludne bitke trajale su do 21. marta 1886. godine, tek tada je nesalomivi DŽeronimo odustao od namjere da protjera doseljenike i potpisao primirje sa američkom vojskom.

Američka vlada pokazala je „velikodušnost pobjednika“ i protjerala DŽeronima i njegove preživjele saborce u vojna utvrđenja na Floridi, potom u Alabami i na kraju u Oklahomi.

DŽeronimo, fanatični osvetnik i zakleti neprijatelj Vlada SAD i Meksika, umro je od upale pluća u dubokoj starosti. Sahranjen je na mjestu Fort Sil, na nekadašnjoj teritoriji Apača u Oklahomi.

Tako je, na ciničan način, ispunjena njegova želja da poslije potpisivanja primirja „mirno živi u svom zavičaju“.

„FRIZIRANI“ MEMOARI I OSVETA „VELIKOG ZJEVALICE“

Dok je „uživao u slobodi“ u rezervatu, DŽeronimo je pokušao da ostavi bar priču o borbi svog naroda za slobodu protiv došljaka koji su uzurpirali njihovu zemlju. Izdiktirao je biografiju S.M. Baretu, upravniku škole u Lotonu.

Izraz „genocid“ nije postojao u to doba, ali je poglavičina priča bila toliko „zapaljiva“ i optužujuća da je priređivač morao tražiti razne dozvole da to uopšte objavi, uključujući i dozvolu predsjednika SAD Teodora Ruzvelta.

DŽeronimova priča morala je da prođe niz „filtera“ da bi na kraju u njoj više bilo govora o borbi protiv Meksikanaca, uz rijetka pominjanja američkih zavojevača.

U tako priređenim „memoarima“ DŽeronimo se divi tehničkim dostignućima bijelaca i upoređuje ih sa zaostalošću Apača, te izražava vjeru u hrišćanstvo i poziva svoje sunarodnike da ga proučavaju.

Uprkos ovoj uljepšanoj verziji, koja je bila idealna za kasniju „prodavnicu snova“ – Holivud, DŽeronimo je u stvarnosti stalno pitao: Zašto njegov narod nestaje sa lica zemlje?

„Mislim da nismo tu bez neke svrhe, inače nas Usen ne bi ni stvorio. Usen je stvorio sva ljudska plemena i sigurno je za svako od njih imao dobar razlog“, govorio je DŽeronimo.

On je objavio spisak apačkih običaja, vjerovanja i nepisanih zakona i poručivao da svako ima pravo na nacionalno dostojanstvo i da ravnopravnosti nema bez uvažavanja različitosti.

Oficirima i generalima koji su ga pobijedili DŽeronimo je u lice govorio da, ako se već mora pokoriti njihovoj sili, ne mora i da ih poštuje.

Kao posljednju osvetu, utamničeni poglavica, koga su američke vlasti, kao simbol svoje pobjede i „milosrđa“ vodali po Svjetskoj izložbi u Sent Luisu, a zatvarali kad god bi se napio, upriličio je veliki ples povodom „zadjevojčenja“ njegove ćerke Eve u prvoj noći punog mjeseca septembra 1905. godine.

Natjerao je „bljedolike“ i fanatične puritance američkog društva da gledaju veliki broj siromašnih i besperspektivnih pripadnika porobljenih plemena Apača, Komanča i Kiova kako plešu oko vatre uz bubnjeve i plemenske pjesme.

FALSIFIKOVANI MIT

Objektivniji istoričari iz kasnijeg perioda navodili su da DŽeronima ne treba idealizovati, te da je i sam ratovao bez milosti i vršio zločine.

Do tridesete godine lovio je divljač, gajio pasulj, kukuruz i tikve, a od tridesete, kada su mu meksički vojnici ubili djecu, suprugu i majku, postao je opsjednut osvetom i mržnjom.

DŽeronimo je ratovao sa Amerikancima i Meksikancima dvadeset šest godina. To su godine pljačkaških pohoda, bitaka sa američkim i meksičkim vojnicima, zločina nad Apačima i drugim indijanskim plemenima i kontra-zločina, krvnih osveta, pogubljenja, izdaja, lutanja, zbjegova…

O svemu tome DŽeronimo govorio je hladno, bez uljepšavanja ili pravdanja. Navodio je da su i njegovi saplemenici platili krvavu cijenu u Arizoni i Novom Meksiku.

U skladu sa holivudskom praksom – da se poraženi mogu prevesti u redove pobjednika, ako se to „lijepo ispriča“ za publiku, DŽeronimo je mimo svoje prave biografije postao neka vrsta američkog mita, kao da došljaci nisu oteli zemlju i egzistenciju njegovom narodu.

Američki vojnici su tokom savezničkog iskrcavanja u Normandiji jurišali sa njegovim imenom na usnama kao borbenom inspiracijom.

Tako je poraženi DŽeronimo, najveći neprijatelj SAD, koji je kao i njegovi drugi sunarodnici na prinudnom radu u rezervatima zarađivao za život, postao instant heroj onih protiv kojih se borio svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima.

BRANDO: NEĆU DA PRIMIM „OSKARA“, MI SMO PREVARANTI I UBICE!

Ipak, crv pobune i kajanja preživio je uljepšanu istoriju zatiranja indijanskih plemena.

Jedan od najvećih glumaca Holivuda Marlon Brando iskoristio je trenutak slave da usred holivudskog glamura podsjeti Amerikance na ono što su učinili DŽeronimu i njegovom narodu, kao i ostalim indijanskim plemenima.

Iako je dobio „Oskara“ za ulogu Vita Korleonea u filmu „Kum“, Brando se 1973. godine nije pojavio na dodjeli.

Umjesto toga, poslao je malo poznatu glumicu indijanskog porijekla Sačin Litlfeder, koja je prenijela Brandov stav da ne može da primi Oskara, pošto američko društvo ima diskriminišući stav prema Indijancima.

„Dvjesta godina ubjeđivali smo Indijance, koji su se borili za svoju zemlju, život, porodice i pravo na slobodu da polože oružje i da samo tako možemo govoriti o miru i dogovoru…

Nakon što su položili oružje – pogubili smo ih. Lagali smo im. Izgnali smo ih sa njihove zemlje. Natjerali smo ih izgladnjivanjem na potpisivanje prevarantskog sporazuma za koji smo znali da ga se nećemo pridržavati. Pretvorili smo ih u prosjake…“, napisao je Brando u pismu u kome je obrazložio zašto neće da primi nagradu.

Brando je direktno optužio Holivud i holivudske filmove da su dobrim dijelom odgovorni za degradiranje Indijanaca i ismijavanje njihovog karaktera jer ih predstavljaju kao „opasne i zle divljake“.

„Kada indijanska djeca gledaju televiziju i filmove i kada vide kako se njihova rasa prikazuje njihovi umovi ostaju povrijeđeni na načine koje ne možemo ni zamisliti“, poručio je Brando.

Bilo je neke istorijske pravde u činjenici da najveći holivudski buntovnik stane u odbranu najvećeg neprijatelja SAD – DŽeronima i njegove sabraće.

Na taj način, bar malo, skinut je lažni istorijski glamur sa jednog prljavog posla – etničkog čišćenja pravih vlasnika okupirane zemlje i stvaranja novog društva na bezakonju i ruševinama porobljenog svijeta.

Tagovi
Back to top button
Close
Close