23.1 C
Zvornik
29. март 2024.

Istorijske odluke za nastanak Srpske

Prvi hrabar korak srpskih poslanika i njihova istorijska odluka da osnuju Skupštinu srpskog naroda označio stvaranje Srpske. Skupština srpskog naroda u BiH 9. januara 1992. godine donosi Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda BiH, a 28. februara Ustav Republike

Skupština srpskog naroda u BiH osnovana je 24. oktobra 1991. godine, nakon što su 14. oktobra srpski poslanici preglasani u Skupštini tadašnje SR BiH. Skupština je raspisala plebiscit o ostanku srpskog naroda u tadašnjoj zajedničkoj državi Jugoslaviji na kojem su se Srbi u BiH izjasnili u gotovo stoodstotnom procentu za ovu opciju, piše Glas Srpske.

Muslimani i Hrvati nisu priznali rezultat plebiscita, poslije čega su svi srpski poslanici iz svih stranaka u Skupštini SR BiH nastavili rad u Skupštini srpskog naroda i počeli donošenje akata kojima je konstituisana Republika Srpska.

Od desetak konstitutivnih akata koji su ustavnopravna osnova za stvaranje Republike Srpske dva su najbitnija. Prvi je Deklaracija o proglašenju Republike Srpske i, drugi, Ustav Republike Srpske.

Deklaraciju je donijela Skupština srpskog naroda Bosne i Hercegovine 9. januara 1992. a Ustav 28. februara 1992. godine.

Konstitutivna akta Republike Srpske

Republika Srpska nastala je na osnovu univerzalnog prava naroda na samoopredjeljenje, samoorganizovanje i udruživanje. Pravo je svakog naroda, pa i srpskog, da slobodno odredi svoj politički status i da obezbijedi nacionalni, ekonomski, kulturni, socijalni i svaki drugi razvoj.

Srpski narod u Bosni i Hercegovini živio je, u svom vijeku, dva puta u zajedničkoj državi sa drugim narodima i oba puta je u nju ušao dobrovoljno. Prva zajednička država formirana je 1918. godine kada su se ujedinili južnoslovenski narodi u jednu državu i kada su Srbija i Crna Gora unijele svoju državnost i stvorili zajedničku državu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.

U toj državi, na području Bosne i Hercegovine, bio je većinski srpski narod po svim popisima u ovom vijeku, sve do 1981. godine, bez obzira na ratna stradanja tokom rata (1941-1945).

Druga zajednička država bila je Federativna Narodna Republika Jugoslavija (kasnije SFRJ), koja je bila djelo svih naroda na njenom prostoru, a ponajviše Srba. Naime, tokom Drugog svjetskog rata, a pogotovo do 1943. godine, kada je u Jajcu donesena odluka o osnivanju jugoslovenske Federalne države, uglavnom su Srbi sačinjavali vojne formacije koje su se borile protiv fašizma i za stvaranje nove države.

Obje te države su propale. Kada je sva druga zajednička država propala, došlo je do nacionalne homogenizacije i stvaranja nacionalnih država, uglavnom u okviru administrativnih granica bivših republika koje su sačinjavale SFRJ.

U takvoj teritorijalnoj (uglavnom nepravednoj) šemi nastanka nacionalnih država, Srbi u Bosni i Hercegovini, kao konstitutivni narod, ostali su odvojeni od matice Srbije (a slična je situacija bila i sa Hrvatima u Bosni i Hercegovini). Muslimani kao treći konstitutivni narod smatrali su da je to momenat kada treba cijela Bosna i Hercegovina, bez obzira na Srbe i Hrvate, da postane jedinstvena – unitarna država.

Srbi u Bosni i Hercegovini nisu mogli da prihvate takav koncept državnog uređenja već su za njih bila moguća sljedeća rješenja: prvo, vlastita samostalna država, drugo, da se ta država priključi Srbiji, odnosno Jugoslaviji, ili, treće da ta država uđe u uniju (konfederaciju) sa državnim tvorevinama Hrvata i muslimana u Bosni i Hercegovini. Prišlo se rješavanju osnovnog pitanja, a to je konstituisanje Republike Srpske.

Srpski narod u Bosni i Hercegovini organizovao je i održao plebiscit 9. i 10. novembra 1991. godine kada se izjasnilo oko 1.350.000 građana ili 96,4 odsto da želi samostalnu državu srpsku koja može da bude u sastavu Srbije i Jugoslavije.

Nakon plebiscita pristupilo se pripremama za proglašenje Republike Srpske i donošenje njenog ustava. Prvo je donesena Deklaracija o proglašenju Republike Srpske, a zatim je donesen i Ustav.

Ustav

Ustav Republike Srpske ima sve bitne elemente koje ustav mora da ima, zatim donesen je od nadležnog organa – Skupštine Republike Srpske, čiji su poslanici izabrani od strane građana na neposrednim izborima i tajnim glasanjem u jesen 1990. godine. Redovna Skupština imala je ulogu ustavotvorne skupštine – konstituante, što je sasvim u skladu sa ustavnopravnom teorijom i praksom. Ustav donesen na takav način dobio je obilježje demokratskog, narodnog ustava. Dakle, on ne spada u red kompromisnih ili oktroisanih ustava.

Ustav spada u red srednje dugih ustava sa 140 članova (smatra se kratkim ustavom svaki ispod 100 članova, srednje dugim između 100 i 200 članova i dugim preko 200 članova), što je u granicama najvećeg broja ustava u svijetu.

Istoga dana kada je usvojen Ustav Republike Srpske (28. februara 1992.) donesen je i Ustavni zakon za sprovođenje Ustava Republike Srpske. Donošenje toga zakona uz Ustav je uobičajeno jer se njime čini prvi korak primjene Ustava, tj. stvara se instrumentarijum i okvir za stavljanje Ustava u funkciju.

Ustavni zakon za sprovođenje Ustava Republike Srpske propisuje nekoliko bitnih odredbi, kao što su:

–         vrijeme stupanja na snagu Ustava Republike Srpske i formiranje i rad republičkih organa i organizacija,

–         sastav Narodne skupštine Republike Srpske koju sačinjavaju poslanici izabrani na višestranačkim izborima 1990. godine, te održavanje dopunskih izbora radi popune Narodne skupštine,

–         način izbora predsjednika Republike, a do izbora da tu funkciju obavlja Predsjedništvo,

–         izbor predsjednika i članova Vlade izvršiće se odmah po donošenju zakona o vladi,

–         izbor predsjednika i sudija redovnih sudova izvršiće se u roku od tri mjeseca,

–         usklađivanje statuta opština obaviće se u roku od šest mjeseci,

–         donošenje 13 zakona od strane Narodne skupštine u roku od 30 dana, koji će omogućiti rad državnih i drugih organa Republike Srpske,

–         donošenje tri izborna zakona koji će omogućiti izbore čim se za to steknu uslovi (prije svega završi rat),

–         primjenjivanje zakona SFRJ i SR BiH koji nisu u suprotnosti sa Ustavom Republike Srpske do donošenja zakona od strane Narodne skupštine.

Tako je ovaj Ustavni zakon omogućio funkcionisanje države u početnoj fazi u skladu sa Ustavom, odnosno omogućio primjenu Ustava Republike Srpske.

Odluka o osnivanju Skupštine srpskog naroda u BiH

Prvi hrabar korak srpskih poslanika i njihova istorijska odluka da osnuju Skupštinu srpskog naroda označio je stvaranje Srpske. Do takve odluke poslanika iz reda Srpske demokratske stranke i Srpskog pokreta obnove, te jednog broja poslanika iz Stranke demokratskih promjena, došlo je nakon jednogodišnjih političkih sukoba u Skupštini BiH.

Poslanici SDA i HDZ-a donosili su odluke bez obzira na ravnopravnost i odredbe Ustava BiH koji je bio na snazi i stav srpskih poslanika, pa se desilo da više mjeseci nijedan prijedlog ili zahtjev srpskih poslanika nije prihvaćen. To je ubrzano vodilo ka pomjeranju predstavnika srpskog naroda, pa i samog tog naroda, na političku marginu.

Značajna i dugoročna odluka bila je istupanje iz takve skupštine i formiranje samostalne i odvojene Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini (nakon donošenja Ustava zvanični naziv Skupštine je Narodna skupština).

Odlukom je utvrđeno da će Skupština srpskog naroda razmatrati i odlučivati o onim pitanjima koja se odnose na ostvarivanje ravnopravnosti srpskog naroda sa ostalim narodima koji žive u BiH i na zaštitu interesa srpskog naroda ukoliko oni budu bili ugroženi, bilo u Skupštini BiH ili izvan nje.

Odlukom je takođe utvrđeno da će Skupština Republike Srpske priznati akte Skupštine BiH koji nisu suprotni interesima srpskog naroda.

Skupština srpskog naroda je radila u Sarajevu od 24. oktobra 1991. godine, sve dok joj nije onemogućen rad i zaprijetila fizička opasnost za poslanike i funkcionere. Tokom marta 1992. godine Skupština je svoje sjedište dislocirala na Pale kod Sarajeva. I tu, na Palama, nastavljen je rad i dalje konstituisanje Republike Srpske.

Deklaracija o proglašenju Republike srpskog naroda BiH

Imajući u vidu sve istorijske, političke i ustavne činjenice, polazeći od univerzalnog, neotuđivog i neprenosivog, Ustavom utvrđenog prava srpskog naroda na samoopredjeljenje, samoorganizovanje i udruživanje, na osnovu koga on slobodno određuje svoj politički status i obezbjeđuje ekonomski, socijalni i kulturni razvoj, poštujući njegovu vijekovima dugu borbu za slobodu i samostalnost, kao i spremnost na dobrovoljan, zajednički i ravnopravan život sa drugim narodima u zajedničkoj državi, imajući u vidu da se on tokom drugog svjetskog rata odlučio da sa drugim narodima (Hrvatima i muslimanima) konstituiše republiku, ali isključivo, izričito i nedvosmisleno samo kao federalnu jedinicu u sastavu federativne Jugoslavije, sa voljom i čvrstom odlukom da živi u istoj državi sa ostalim srpskim narodom i svjestan da mu samo takva država može garantovati zaštitu, slobodu i ravnopravnost, sprovodeći njegovu plebiscitarno izraženu volju i odlučnost da ostane u federativnoj Jugoslaviji kao zajedničkoj državi dobrovoljno ujedinjenih naroda i njihovih republika, nasuprot neodgovornom nastojanju da se ona razbije i ukine, izražavajući njegovu riješenost da odluči o svojoj sudbini i da ne pristane ni na jedno silom ili ucjenom iznutra ili izvana nametnuto rješenje, uvažavajući njegovu odluku da ga u ovom sudbonosnom istorijskom trenutku više ne mogu predstavljati državni organi čiji se ustavni osnov ruši nelegalnim i nelegitimnim aktima koalicije muslimanske i hrvatske nacionalne zajednice, konstatujući da predstavnici ove koalicije ne poništavaju svoje neustavne i nelegitimne akte i ne povlače svoj zahtjev za priznavanje nezavisnosti Bosne i Hercegovine, u namjeri da doprinose rekonstruisanju Jugoslavije kao dobrovoljne zajednice, zasnovane na suverenosti i ravnopravnosti naroda i republika, vladavini prava i najvišem stepenu zaštite ljudskih prava i sloboda i zaštiti manjina, slobodnom tržištu i pluralističkoj demokratiji, nastojeći da doprinese mirnom i dogovornom rješavanju pitanja teritorijalnog razgraničenja i razrješenju drugih prava i obaveza u ostvarivanju prava na samoopredjeljenje muslimanskog i hrvatskog naroda u dosadašnjoj SR Bosni i Hercegovini, Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, kao legitimni, slobodno i demokratski izabrani predstavnik i zaštitnik njegovih prava i interesa, ostvarujući njegovu plebiscitom izraženu volju i na njoj zasnovanu svoju odluku da se pristupi formiranju Republike Srpske Bosne i Hercegovine, na zasjedanju održanom 9. januara 1992. godine donosi DEKLARACIJU

O PROGLAŠENjU REPUBLIKE SRPSKOG NARODA BOSNE I HERCEGOVINE.

DEKLARACIJA

I

Na područjima srpskih autonomnih regija i oblasti i drugih srpskih etničkih cjelina u Bosni i Hercegovini, uključujući i područja na kojima je srpski narod ostao u manjini zbog genocida koji je nad njim izvršen u drugom svjetskom ratu, a na osnovu plebiscita održanog 9. i 10. novembra 1991. godine na kome se srpski narod izjasnio za ostanak u zajedničkoj državi Jugoslaviji, osniva se i proglašava

REPUBLIKA SRPSKOG NARODA BOSNE I HERCEGOVINE

II

Republika se nalazi u sastavu savezne države Jugoslavije kao njena federalna jedinica.

III

Teritorijalno razgraničenje sa političkim zajednicama drugih naroda Bosne i Hercegovine, kao i razrješenje drugih međusobnih prava i obaveza izvršiće se mirnim putem i dogovorno, uz uvažavanje etničkih, istorijskih, pravnih, kulturnih, ekonomskih, geografskih, komunikacionih i drugih bitnih kriterijuma i uz poštovanje principa i pravila međunarodnog prava.

IV

Osnove društvenog, političkog i državnog sistema Republike urediće se njenim ustavom.

V

Ustavom Republike garantovaće se puna ravnopravnost i jednakost naroda i građana pred zakonom i zaštita od bilo kog oblika diskriminacije.

VI

Do izbora i konstituisanja novih organa i institucija koji će biti ustanovljeni ustavom Republike, funkcije državnih organa u Republici obavljaće sadašnja Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini i Ministarski savjet.

VII

Sjedište organa Republike je u Sarajevu.

VIII

Do donošenja ustava, zakona i drugih propisa Republike, na njenom području će važiti savezni propisi, kao i propisi dosadašnje SR Bosne i Hercegovine, osim onih za koje Skupština srpskog naroda utvrdi da su u suprotnosti sa saveznim Ustavom.

IX

Organi vlasti dosadašnje SR Bosne i Hercegovine predstavljaće zajedničke organe nacionalnih zajednica u prelaznom periodu, do konačnog teritorijalnog razgraničenja i razrješenja drugih prava i obaveza.

U prelaznom periodu zajednički organi konsenzusom donose neophodne odluke i akte.

X

Ova Deklaracija stupa na snagu danom donošenja.

XI

Ova Deklaracija će se objaviti u „Službenom glasniku srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“.

Broj: 02-72/92

Predsjednik Skupštine srpskog naroda u BiH

Mr Momčilo Krajišnik, s.r.

Sarajevo, 9. januara 1992. godine

POVEZANO

ISTAKNUTO

IZBOR UREDNIKA

Pratite nas

25,923FanovaLajkuj
1,112PratilacaZaprati
955PratilacaZaprati
1,123PretplatniciPretplatite se