LIFESTYLE

NERAZDJELJIVA NESLIVENOST, kratka priča profesora Stanislava Tomića

Ova kratka priča je u aprilu ove godine nagrađena drugom nagradom na konkursu za kratku priču Društva srpsko-ruskog prijateljstva „Bratstvo“ iz Banja Luke, na temu „Pričaj mi Rusiju“ i uskoro bi trebala biti objavljena u zborniku radova i prevedena na ruski jezik.

NERAZDJELJIVA NESLIVENOST, STANISLAV TOMIĆ

„‘Nerazdjeljiva neslivenost’, kaže dogma.“ – razmišljao je Andrej Rubljov dok je miješao boje – „Dogma je kao freska. Tvrda kao zid, ali istovremeno i svježa kao malter da bi primila boje. Ovo je crkva Svete Trojice, a kako stvari stoje, na kraju ćemo je oslikati svu, ali u njoj neće biti ikone Svete Trojice.“

– „Nešto te muči?“ – Iz razmišljanja ga je prenuo glas Danila Černog. Njegova monaška riza ličila je na uspravljenu sijenku koja se umorila od ležanja. – „Zamislio si se. Nisi ni primjetio da sunce polako zalazi“.

– „Ja zapravo i čekam da ono zađe“.

– „Da pripremiš skicu za sutra, pa da ideš da se odmoriš i spremiš za počinak?“

– „Ne, nego da mogu da izmiješam i  odaberem boje“.

– „Zar ih nećeš miješati na sunčevoj svjetlosti?“ – začuđeno ga je upitao.

– „Istina, na sunčevoj svjetlosti boje jesu jasnije, ali ova ikona će, pak, zahtijevati posebne boje.“

– „Kakva je to ikona i kakve su to boje?“

– „To je ikona Svete Trojice, a boje kojim bi ona mogla biti oslikana,po svim prilikama, moraće se birati u hladovini, jer se na suncu ne vidi koja boja i koliko sija. Ako takva ikona još ne postoji u pravoslavnom svijetu, onda ne postoje još ni boje za nju. Te boje ne možemo naći, niti ih sami stvoriti. Ako bude volja Božija, one će nam se javiti iz mraka poput svitaca. Svici koji slete na to platno više se nikad neće ugasiti.“

– „Pokušaćeš da naslikaš Svetu Trojicu?“

– „Zar se ti, Danilo, možeš pomiriti s tim da u hramu Svete Trojice postoje tolike ikone i freske, a da nema glavne ikone, oko koje se tako reći podiže ne samo ovo zdanje, već i čitava tvorevina?“

– „Ali, Andrej, kako tako nešto uopšte prikazati, a da se ne povrijedi učenje? To je velika tajna.“

– „Tajna je da imamo posla s tajnom. Nemoguće je po ljudskim sposobnostima, ali moguće po blagodati Božijoj. Baš kao i naša besmrtnost. Ako u ovom životu težimo vječnosti, dakle onome što je za smrtnog čovjeka nemoguće, zašto u to isto ne bismo vjerovali i tome stremili na putu do ikone?  Uostalom, zar svaka ikona nije ikona života u smislu koji ostaje skriven za oči koje nemaju srce u zenicama, niti zenice u srcu? Zato ovu ikonu možemo naslikati samo ako nam srca budu čista platna za božanski kist, pa da to što Bog u nama oslika, mi neograničenom ljubavlju prenesemo na ograničenu porvšinu. Treba od srca napraviti hram čiji će ikonopisac biti Bog, otkucaji srca zvono koje poziva na molitvu, a sveštenik naša volja.“

U tom trenutku zazvoniše manastirska zvona. – „Ja sam u stvari došao po tebe da idemo zajedno na večernju liturgiju“ – reče Danilo. – „Primjetio sam da si ovih dana odsutan, pa sam se plašio da ne zaboraviš. Volio bih ako mogu da ti pomognem oko ikone o kojoj pričaš.“

Na putu do manastira su ćutali i koračali zajedno kao umjetnost i vjera na ikonama. Sunce je imalo oreol jer je umiralo s vjerom u vaskrsenje, a kada se potpuno rastalo sa dušom, tamna boja je polako obojila čitav horizont. To veče su Andrej i Danilo ostali na bdeniju do kasno u noć. Andrej je cjelivao ikonu Gospoda Isusa Hrista i Bogorodice, a zatim se uputio ka vratima. Danilo je znao da je Andreju ostalo svega par sati sna, jer će zbog boja ustati prije sunca, i nije htio da mu oduzima vrijeme procedurom rastanka. Nastavio je da se moli i čita psaltir.

Andrej je ušao u svoju ćeliju i polako se spremio za počinak. U ruci mu je još uvijek bila brojanica. Ponavljao je molitvu Svetog Joanikija sve dok nije poptuno utonuo, pa je to njegovo potapanje u san ponajviše ličilo na krštenje.

Stajao je pred neispisanim oltarom i gledao u njega bespomoćno dok su mu se zraci sunca, dolazeći s prozora, nepovratno gubili u gustoj bradi. Osjetio je ruku na svom ramenu. – „Nisam zaboravio na ručak, zaboga, Danilo“ – rekao je. „I ne treba da zaboraviš na ručak. Ali nemoj zaboraviti ni Danila“, odgovorio mu je neki glas. Okrenuo se prateći glas i ugledao iza sebe Sergija Radonješkog. Strah ga je bacio nekoliko koraka unazad. „Svaki strah nas povlači nazad, a vjera vraća naprijed. Ako vjeruješ, onda se ne boj. Ja sam ovdje da ti pomognem.“ – izgovorio je prepodobni, pokazujući mu zajedničku sliku trojice ruskih knezova koje je nekad pomirio i ujedinio. Andrej je zanijemio. Stajao je ukočen i jedino što je uspio jeste da se više puta prekrsti. U tom trenutku se i probudio. San je trajao svega nekoliko trenutaka. No iako kratak, svojim razmjerama obuhvatio je čitavo njegovo biće. Tijelo mu je drhtalo, a duša se toliko uznemirila da više nije bilo nikakve mogućnosti da ponovo zaspi. Čakao je samo liturgiju. Kao da je u njoj vidio jedini spas i rješenje zagonetke od koje zavisi njegov mir. Odlučio je da se prije službe ispovijedi svom starcu. Kada je starac čuo njegovu priču, blago se nasmiješio i rekao: „Suoči se s tim i slobodno razmisli o onome što ti je u snu rečeno. A sad idi i pričesti se, dijete moje“. Za vrijeme liturgije Andrej se stalno borio sa svojim mislima. Kada se napokon pričestio, nije odmah ni primjetio da je ta borba naprasno prestala. Uzimajući naforu ugledao je Danila. I najednom mu je sinulo. Danilo je ime starozavjetnog proroka, to može biti ono „ne zaboravi Danila“ iz sna. Upućuje me na Stari zavjet. „I ne treba da zaboraviš na ručak,“ u kakvoj je to sad vezi sa Starim zavjetom? – Trpeza možda… Avram i Sara… Pa to je put kroz neprohodnu dogmu. Sveta Trojica Staroga zavjeta. A jedinstvo ruskih knezova i ruske države je otuda po uzoru na jedinstvo Svete Trojice. „Oh, hvala ti Bože! Svet si Sergije Radonješki“, uskliknuo je Andrej i pohitao da što prije počne da slika. Potpuno je bio van sebe, ali sada već u drugom raspoloženju. Povlačio je oduševljeno linije, a poslije svake je u njemu duboko odzvanjalo: „Trojice Sveta slava Ti“.

Tagovi
Prikaži više

Povezani članci

Back to top button
Close
Close