KolumneVIJESTI

Kako su pregovarali „don Slobo“ i „don Izi“

SAD su predlagale da Sarajevo bude distrikt, muslimani tražili 60 odsto grada, a Milošević dao sve… Van pregovora, „Slobo“ i „Izi“ su se sjajno zabavljali i zbijali šale… Za Kristofera i Holbruka pregovarači su bili „divljaci“…

Priredio: Nenad TADIĆ/SRNA

BIJELJINA – Delegacije koje su predvodili Alija Izetbegović i Slobodan Milošević družile su se van pregovora i zbijale šale da bi se tokom pregovora o mapama ponašali kao ratni protivnici – svjedoči član Savjeta za nacionalnu bezbjednost SAD general-pukovnik Donald Kerik.

Muslimani su „zapeli“ već oko prve tačke kada se na stolu našla mapa koju je ponudio IFOR.

„U sceni koja je ličila na onu iz filma `Kum`, dvije familije – `don Slobo` i don `Izi` – imale su šestočasovni pregovarački maraton“, napisao je Kerik.

On navodi da je „nevjerovatno da su se u jednom trenutku strane gledale preko stola i vikale jedna na drugu, dok bi se samo nekoliko minuta kasnije smijale i šalile, pijući osvježavajuća pića“.

Uprkos satima uzavrele rasprave, apsolutno ništa nije bilo dogovoreno, a atmosfera u američkoj vojnoj bazi Rajt Peterson kretala se od usijanja, preko galame i sukoba, zbog kojih je nastavak rata bio potpuno izvjestan, pa do zajedničkih večera.

Koplja su se posebno lomila u vezi sa podjelom Sarajeva, o čemu su strane imale potpuno različite stavove.

SAD su predložile da Sarajevo bude specijalni distrikt, dok je muslimanska strana iznijela mapu prema kojoj im pripada 60 odsto teritorije Sarajeva.

Narednog dana, Srbi su dali svoje prijedloge za izmjenu prijedloga suprotne strane i postalo je jasno da će to pitanje biti razmatrano nekoliko dana.

Amerikanci su ostali bez teksta kada su pred kraj pregovora vidjeli kako se čelnici tri strane – srpske, muslimanske i hrvatske – druže u prijatnoj atmosferi.

„Pred kraj pregovora Tuđman je u Oficirskom klubu organizovao večeru za svoja dva prijatelja – Slobu i Izija. Ostali smo zapanjeni kako se mogu lijepo družiti, dok tokom pregovora bljuju otrov jedni na druge“, piše Kerik.

On svjedoči da mu je Slobodan Milošević rekao da je njemu, za razliku od Amerike koja brine o svom profesionalnom prestižu, u pitanju „i glava i život“.

/Zabilješke pukovnika Donalda Kerika, kao i neki podaci američke Centralne obavještajne agencije /CIA/ o pregovorima odnose se na period od 8. do 14. novembra 1995. godine i sa njih je skinuta oznaka „povjerljivo“/.

Kada je delegacija Republike Srpske, koju je predvodio Momčilo Krajišnik, konačno vidjela mape i saznala da su ostali bez Sarajeva – odbila je da potpiše Dejtonski sporazum.

Milošević je tada rekao Holbruku da je Krajišnik „u komi“ i obećao da će se izboriti da delegacija Srpske to na kraju prihvati.

Tadašnji američki predsjednik Bil Klinton bio je zadivljen podjelom BiH i lično je zamolio hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana da utiče na Hrvate da daju ustupke i da se odreknu nekih teritorija koje nisu tradicionalno hrvatske, kako bi namirili procenat u odnosu 51:49.

Tuđman mu je to galantno obećao, ali mu nije rekao da će to učiniti samo ako muslimani daju Hrvatima dodatne teritorije u BiH, što su ovi na kraju i morali da učine.

Klinton je namjeravao da dođe u bazu Rajt Peterson i prisustvuje ceremoniji potpisivanja sporazuma, ali su ga američke diplomate savjetovale da to ne čini.

Amerikanci su bili isfrustrirani dugotrajnim pregovorima i činjenicom da su godinama pomagali mislimansko rukovodstvo i da su na kraju „izboksovali“ Dejtonski sporazum sa velikim ustupcima muslimanskoj strani.

Na kraju, sporazum je jedva postignut, i to zahvaljujući Miloševićevoj neočekivanoj kooperativnosti i nakon otvorenih prijetnji Vašingtona muslimanskoj delegaciji.

Tadašnji američki državni sekretar Voren Kristofer i medijator Ričard Holbruk pozvali su Klintona i rekli mu da ne bi trebalo da dolazi jer „ne bi želio da bude u blizini tih divljih ljudi“.

Tagovi
Prikaži više

Povezani članci

Back to top button
Close
Close