KolumneVIJESTI

Savremeni apsurdi

Naša svakodnevica prepuna je apsurda u tolikoj mjeri da se mnogima često nameću pitanja tipa: „Da li smo normalni?“. Koji je smisao života ako ga živimo po inerciji uklopljeni u obezglavljeno stado koje umjesto pastira čuvaju vukovi? Da li nam je mozak toliko ispran da više nismo u stanju da razdvojimo bitno od nebitnog i da bar pokušamo postati kovači sopstvene sudbine?

Kako opravdati glad kad su njive zapuštene, sela opustila? Radije jedemo i pijemo sve moguće otrove koji nam se serviraju, nego da se pozabavimo sopstvenom proizvodnjom, čime bi osim dobijanja zdravih proizvoda više vremena provodili u prirodi. O ostalim pozitivnim efektima suvišno je govoriti.

Kako objasniti činjenicu da nas je sve manje i da to većina opravdava nekakvim ekonomsko-finansijskim uzrocima koji su u stvari samo posledica jedne opšte apatije prema radu i ličnom angažovanju na rješavanju problema? Istrošeni starci nas podupiru i nose na svojim krivim grbačama i trude se jadni da što duže izdrže.

Dokle će se licemjerno upirati prstom u one koji pokušavaju da nas pokrenu sa mrtve tačke, a podržavati one koji nas gaze i poput vampira isisavaju nam poslednje kapi krvi. Pitam se, jesmo li uopšte svjesni ove pojave!?

A sad zamislite apsurd nad apsurdima: Idemo u pripadajuće hramove, molimo se Bogu („koji je uglavnom jedan i koji je stvoritelj svega na planeti i oko nje“) i tako oboženi i u Njegovo ime jurišamo na nekakva „tuđa“ božija dijela (čitaj – druge ljude, životinje i ostali živi i neživi svijet)… Bože, ako si jedan (ma kako god da Te zovu i da Ti se mole), što nam ne pomogneš da napokon shvatimo da smo svi od krvi i mesa i da kad pođemo Tebi nećemo ništa osim duše ponijeti sa sobom!?

Pitanja se rađaju jedna iz drugih, a odgovora sve manje. Čak ni izmišljena opravdanja za lične neuspjehe i nesreće više ne piju vode. Mislim da živimo sa prividnim ubjeđenjem da odluke donosimo samostalno, ali je realnost sasvim drugačija. Idući linijom manjeg otpora, sa mozgom na ispaši, stigli smo do prelomne tačke. Ili ćemo se danas probuditi na sopstvenoj livadi (radionici, kancelariji…) i zapljunuti u odnjegovane šake, ili će sutra biti kasno.

Dr Radenko Smiljanić

Tagovi
Back to top button
Close
Close