LIFESTYLE

Fajda i Kajda, VIII glava: Kolovođa

Posle sedme glave romana „Fajda i kajda“, zvorničkog autora i pisca Zorana Rakanovića, predstavljamo vam i osmo po redu poglavlje. Ovim prilikom autor poziva sve da prokomentarišu šta misle o ovom poglavlju romana

VIII glava: Kolovođa

Kolo kolo naokolo. U zemlji šuma i voda sve više nedostajao spokoj. Onima koji su rođeni u njoj, onima koji su imali jak razlog da u njoj borave, onima koji su se zatekli.

Što dalje od očiju, to dalje od srca.

Kolovođa vazda na cijeni.

Pred pećinom svita onijeh kojima dojadi nepravda. Vijećaju onako pravedno, jer imaju svega i ništa im ne zafali.

Ostadoše bez kolovođe. I svo blago što ga stekoše čini im se bezvrijedno.

„Veliš da je taj što ubi Ljubana htio da se nagodi sa njim da ne gine zalud“?

Ćutnja potmulo zvoni ispred vatre. Jutro i mraz ne daju daleko ni rječima.

„Kažem sad i reći ću da je taj, o kojem zborima“.

„Ljubana više nema. I ja htjedoh zaginuti za njega. Meni se nije dalo da poginem, a meni se čini umrjećemo junački jer na megdan sa tijem moramo“.

Zubato je ovo sunce što je obasjalo zemlju šuma i voda.

„I reče da te pusti da nam ispričaš da zaludu ne ginemo nego da poslušamo njega i to na njegovom grobu. Na grobu našijeh zvijezda vodilja. Pa poslije toga ako nam je volja da ginemo i izginemo kako smo njemu obećali“…

Ispred pećine vatra dogorjeva.

Taj nam nije ostavio da biramo. Nije nam ostavio ono što je Ljuban nam nije zabranio.

Da budemo svoji. Uzimamo ono što je naše.

I da taj što se zove ne dao onaj koji jeste nikome. I još jedno ime da ne zaboravimo njega doda mu se pride. Sačuvaj nas od njega ONAJ KOJI JESI.

Bez Ljubana oni nisu više svoji.

Oblaci sakrili sunce.

Napuniše puške. Ogrnuše jabučand i pođoše da sretnu sudbinu.

Novi vođa koji će pokrenuti biće saslušan baš na grobu onoga što se usudio da promjeni sudbu u zemlji šuma i voda.

Onaj koga se ne boje ima reći ono što ne treba da se kaže.

Što će biti biće. Ima da bude. Ako je ljuban uzalud poginuo, a nije morao.

„Naše kosti svakako pokriće zemlja. Vremenom će se toliko nataložiti zemlje da je niko neće htjeti otkopati“.

Ako je taj koji je stigao ko zna odakle i zašto ima bar malo saznanja zbog čega i za čije zdravlje se moramo odreći naše čvrste namjere da živimo po našoj pravdi. I živimo kako hoćemo i znamo.

I nas je množina.

Ljuban je jedan. Posle ljubana ima i drugi i tako dok oči vide. Pa zar njegov kraj nije početak novog.

I lagano družina spemna da pogine dođe đe je zakazano.

U daljini huče ušara. Sluti i opominje. Iznad njih nebo sa zubatim suncem. I ono visoko da više biti neće.

I otpoče dozivanje koliko grlo može da krikne i da sa potmulim ehom vrati onome grlatom.

„Ohoooj“.

Vraća se drugačije.

„Ohooj“…

E kad su stigli đe su trebali da stignu. Onaj koji se čudno vabi iziđe pred družinu.

Gledaju ga. Nije ni od Ljubana. Mogu čini im se da hoće i bez pušaka ga nadvladati. Njihovom iznenađenju kao da nema kraja.

A kad taj progovori još više začudiše se.

„Pogledajte onaj hrast što je održao se dugo vremena. Tu vam je vaš zakopan kolovođa. I namjestio njega sam sada ja“.

Ušara huči.

Onaj koji misli drugačije po svojoj pameti ima namah to reći jer i njega moraću sahraniti.

„Lako ću vam pokazati zašto je dobro tako i meni i vama“.

Družina ćuti.

Sjahaše sa konja. I odoše do hrasta.

Ćutke pogledaju svježu humku.

I onaj što ih sazva ćuti. Jer ćuteći nekako osjeća i njih i njohvu želju. Dan kratak. I nije im jasno šta ovaj što se tako čudno vabi zaista od njih hoće.

„Što nas pozva na megdan kada megdana nema“?

Onaj što se onako čudno vabi pogleda ih oštro i onog što upita za megdan baci ko brava o zemlju.

„Zar smiješ da pitaš“?

Otrese zemlju. Pridiže se hitro.

„Šta ti hoćeš“?

„Isto što i ti. Da ja budem kolovođa“.

Odnekud jeknu prasak puške. I pade onaj što je htio da bude. Krv je napajala zemlju iz smrtnog ropca.

Onaj koji se zove – ne dao ONAJ KOJI JESTE nikome i sačuvaj nas Onaj koji jesi ovakvijeh tiho zbori.

„Ima li još mahnitijeh kojem nije jasno da sam vam ja kolovodja“.

Dobro je da sila silu zamjeni.

„Šta ćeš sa nas. I šta ćemo ti mi“?

Klin se klinom izbija.

Pojasni im onaj što se čudno vabi da im neće biti ništa ako imaju mir sa njim. I da od puta do puta uvijek mogu naći pribježište. Jer njegovo je tu da boravi.

Mogli bi tijem putem prolaziti još malo, ali ovo malo pokajnika što preostade ima pravo na bolje. I posle noći opet će sunce izaći. Posle nekog vremena neće biti zubato. I onda će moći da mu se zahvale. Jer od njih malo traži, a daje mnogo.

„Isprva te napunjene puške pokpaćete sa Ljubanom“.

„I ono što ste radili prije Ljubana radiće te opet“.

Ona družina ćuti.

Onaj što se čudno vabi dao im je dovoljno razloga zašto je bolje biti živ nego mrtav.

Ćutke pokopaše puške ispod rasta.

Kolo mora da okreće malo tamo malo ovamo. Ne smije samo u jednu stranu. Jer može onome ko vodi da se zanesvjesta. A onda sa kolovođom odoše i oni što se uhvatiše u kolo sa njim. Kolo kolo naokolo. Neko mora da povede.

E kad se u kolu nađe dok traje mora da se igra. Onaj ko bi kolo prekinuo, prekinuo bi i svoju sreću. S kraja na kraj uvijek će biti kolovođa. I biće na cijeni kolovođa. A oni što igraju neka im je ONAJ koji jeste na pomoći.

Tagovi

Jedan komentar

  1. Ovoga puta, prilično nadahnut da rastumači i obasja našu narav, Rakanović iznosi staru istinu o vlasti, izboru vođe, sudbini vođenih. Otišao je prvi, onaj što bješe vođa… Kako dolazi drugi? Uz pomoć sile. Narod kao narod, uvijek vođen i zavođen. Mnogo je tu izreka kojima pisac često žonglira. Fali više opisa, više smislenih dijaloga. Priča ovdje kao da nije u prvom planu. Pisac kao da prije hoće da mi nešto shvatimo nego da to proživimo tako što ćemo zamisliti to što je napisao. Ipak, vrijedi pohvaliti lakoću iz koje nam tekst postaje nekako drag i životan. Još jedna preporuka piscu: najprije osmisli u glavi detalje, razradi to, pa se onda upusti u pisanje. Često nas tekst nekuda vodi, nekim puteljcima, tako da nam izmiče osnovni tok. Dobro je poznato ono staro načelo tehnike pripovijedanja: malo opisa, malo dijaloga, malo o ličnosti, puno radnje, zaplet, a poruka neka izađe sama od sebe… sve uklopljeno i sa mjerom, te da ne manjka ubjedljivosti. Jer, teško se pored toliko istumačenih izreka možemo sroditi da likovima! Neka Zoka ne zamjeri ovome malom lokalnom piscu što glumi nekakvoga kritičara i neka se ne zaboravi da ovaj kritičar našem pripovjedaču duguje kahvu!

Back to top button
Close
Close