izbor urednikanaslovnaPolitikaVIJESTI

Milorad Dodik iz ugla uglednog hrvatskog novinara i publiciste: Pomoći će Hrvatima da dobiju svoju državu

Uoči opštih izbora u Bosni i Hercegovini koji se održavaju 12. oktobra, Darko Hudelist, ugledni novinar i publicista, boravio je u Republici Srpskoj i dva dana pratio iz samog centra političke moći, ureda predsjednika Milorada Dodika, finale njegove predizborne kampanje. U razgovorima s vođom bosanskih Srba, koji već šesnaest godina nedodirljivo upravlja iz Banje Luke polovinom teritorije susjedne države, imao je jedinstvenu priliku iz prve ruke doznati konkretne pojedinosti o njegovu planu ustavnog preustrojstva Bosne i Hercegovine koji bi trebao završiti s njezinim raspadom. Dodik je Hudelistu otvoreno rekao da će za ostvarenje svojih separatističkih namjera ponuditi savezništvo Hrvatima u BiH, uprkos tome što je to ne samo izazov središnjim vlastima u Sarajevu nego je i u suprotnosti sa stajalištima Republike Hrvatske i međunarodne zajednice o budućnosti države Bošnjaka, Srba i Hrvata. Budući da je Dodik, po svim relevantnim ispitivanjima javnog mišljenja, favorit u utrci za još jedan mandat, uredništvo „Jutarnjega lista“ procijenilo je da, u interesu javnosti, treba objaviti informacije o idućim, presudnim potezima čovjeka koji nastoji dovršiti rušilački projekt koji ga je 90-ih počeo Radovan Karadžić.

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i ja uzletjeli smo sa heliodroma na banjolučkome brežuljku Paprikovac tačno u 17 časova. Destinacije: Ljubinje i Trebinje – dva gradića u jugoistočnoj Hercegovini, gdje je te večeri (srijeda, 1. oktobra) Dodik imao predizborne mitinge. U helikopteru smo nas dvojica bili sami: pilot i kopilot naprijed, a Dodik i ja pozadi. Kako je u kabini bilo vrlo bučno, komunicirali smo pomoću mikrofona i slušalica.

Toliko sam do sada toga čuo o Miloradu Dodiku (a jednom s njim radio i intervju za Globus – u januaru 2007.), a sada je bio pored mene, gotovo sat vremena, u sasvim neslužbenom ambijentu. Doduše, tog smo poslijepodneva, prije odlaska na put, on i ja već bili vrlo intenzivno razgovarali, i to 45-50 minuta, u njegovom uredu u zgradi Predsjedništva Republike Srpske. Ali to je bilo službeno, gotovo u formi novinskog intervjua, slično kao i 2007. Ovo sada, međutim, u policijskom helikopteru RS, bilo je nešto sasvim drugo.

S crnim naočarima na glavi (iako je vani sunce već bilo gotovo zašlo), Dodik je izgledao vrlo borbeno, rekao bih – fajterski, ali i pomalo zagonetno. Upitao sam ga boji li se. Odgovorio je suprotno – da ga ničeg nije strah. I pritom je, moram priznati, zvučao uvjerljivo. Ali, svakog bi drugog na njegovu mjestu, pomišljao sam u sebi, moralo biti barem malo strah.

‘Crne’ glasine

Informacije koje sam dan-dva prije dobio od njegovih najbližih suradnika i prijatelja djelovale su alarmantno. A i sam mi ih je Dodik potvrdio u našem razgovoru koji smo to poslijepodne vodili u njegovu predsjedničkom uredu. Zapad – tj. pojedine zapadne sile, ili možda bolje rečeno: pojedini zapadni obavještajci ili agenti – pripremaju mu, kažu, klopku, i on je sada nekako gurnut uza zid. Nalazi se u sličnoj situaciji u kakvoj je bio i Slobodan Milošević, u Srbiji 2000. – iako se on sam, uglavnom, nikako ne bi mogao upoređivati s Miloševićem. Osim što je, posebno u novije vrijeme, dosta ruski (u njegovu konkretnom slučaju: proputinovski) orijentisan.

– Opet se aktivirala – potvrdio mi je Dodik te glasine – ona ‘budimpeštanska kancelarija’, koja je stvarala i obučavala DOS (Demokratsku opoziciju Srbije) u vrijeme Miloševića . U Bijeljini drže pod kontrolom tamošnju televiziju (BN), i finansiraju je, a u Tuzli su, u tamošnjem hotelu, na 3. i 4. spratu, sve donedavno imali svoje urede. To su različiti nevladini sektori – ali plaćeni od pojedinih stranih vlada. Oni su bili direktni organizatori i onih nemira i nereda u Sarajevu i Mostaru, u februaru o. g. A pokušali su te nerede proširiti i na Banju Luku – samo što im to mi nismo dopustili. Njihov je cilj da ovdje nastane kaos, da se kaže da je Dejton mrtav i da treba krenuti ispočetka. Oni žele destabilizovati ova ovdje društva, u BiH, pa da dođu na vlast eksperti, pod njihovom direktnom kontrolom.

Navodno je taj “međunarodni faktor” već osmislio i odgovarajući scenarij, koji bi se trebao realizovati tokom izborne večeri, u nedjelju 12. oktobra. Ako Dodikova opozicija koju taj međunarodni faktor i finansijski i na svaki drugi način podupire (riječ je o Savezu za promjene što ga predvode Mladen Bosić i Ognjen Tadić iz Srpske demokratske stranke te Mladen Ivanić iz Partije demokratskog progresa) bude poražena tijesnim rezultatom – riječ “tijesno” ovdje znači: ne s više od 5 odsto razlike – Republikom Srpskom (odnosno Banjom Lukom) proširiće se glas da su izbori pokradeni i narod će izaći na ulice. I onda će pokušati zbaciti Dodika s vlasti – silom, kad već ne ide milom.

– Ali to se sigurno neće dogoditi – rekao mi je samouvjereno Dodik tokom leta helikopterom – jer najnovije ankete, što su ih napravile najjače agencije iz Srbije i Republike Srpske, govore da ja u ovome trenutku imam 13 do 14 posto prednosti. Tako da ja sigurno pobjeđujem.

Inače, postoji čitav niz razloga zašto bi pojedine zapadne sile (ili neki njihovi politički predstavnici) voljele vidjeti Dodika na koljenima. Oni se mogu sažeti u dvije grupe. Prvo, Zapadu se nimalo ne sviđa način na koji Dodik vidi budućnost Bosne i Hercegovine – a on zapravo uopšte više i ne krije da je ta država za njega apsolutna prošlost, to jest da treba pošto-poto ići za osamostaljivanjem Republike Srpske, ali i hrvatskog i bošnjačkog tzv. entiteta, u obliku Herceg-Bosne (Hrvati) i Bosne (Bošnjaci). A drugo, meta ove velike zapadnjačke ofanzive jest i Milorad Dodik lično – kao političar i državnik.

‘Ako me svrgnu…’

– Pod udarom je – objasnio mi je jedan Dodikov vrlo bliski saradnik – i MUP Republike Srpske. Jer, stranci smatraju da je policija Republike Srpske pod direktnim Dodikovim uticajem, i da zato ne želi istraživati korupciju i kriminal u RS – s tim da su oni pritom uvjereni da je upravo on na čelu tog koruptivnog tima. Međutim, 11 je stranih obavještajnih službi dosad istraživalo Dodika, otkako je on došao na vlast, i nisu mu ništa našli. Ni jedan jedini papir s njegovim potpisom. Stalno se priča da je Dodik na vrhu te korupcijske hobotnice, ali to jednostavno nije dokazano.

U helikopteru sam upitao Dodika ko to – tj. koja zemlja – prednjači u međunarodnom pritisku na njega. Odgovorio mi je da je to Velika Britanija, čak više od Amerikanaca.

A kad sam ga upitao zašto, odgovorio mi je da je to zbog toga jer su Englezi bliski saveznici Erdoganove Turske i njezinih aktualnih nastojanja oko “povratka nekadašnjeg Otomanskog Carstva”. A onda me, još u prvom dijelu puta, Dodik poprilično iznenadio. Povjerio mi je da već ima razrađenu odstupnicu – za slučaj ako izgubi. Vratiće se biznisu, kojim se bavio pred kraj 80-ih, uoči raspada Jugoslavije. A on – već tada – nije bio bilo kakav biznismen.

Imao je veliku firmu s gotovo 200 zaposlenih, a proizvodio je namještaj, krevete i fotelje na rasklapanje – za male stanove, kakvih je tada u Jugoslaviji bilo najviše. Jedan od njegovih poslovnih partnera bilo je i jedno tadašnje poduzeće iz Zaboka, u Hrvatskom zagorju.

Politički gledano, Dodik je pripadao Reformistima tadašnjeg predsjednika jugoslavenske Vlade Ante Markovića. A Markoviću je, prije nekoliko godina, bio i na sahrani – na zagrebačkom Mirogoju.

– Ipak je bilo bolje u vrijeme Jugoslavije – pomalo jugonostalgičarski rekao mi je Dodik u helikopteru – svi su nakon njezinog raspada loše prošli. Pogledajte Sloveniju: toliko je prednjačila u Jugi, a sada je u dužničkom ropstvu iz kojeg nikad neće izaći. A to se isto može reći i za Hrvatsku.

Iznad Međugorja

Letjeli smo 500-600 metara iznad tla i Dodik mi je svako malo pokazivao šta je šta ispod nas: ovdje Jajce, ondje Mrkonjić Grad, tu Vrbas, ondje Pliva… Onda smo ušli u zračni prostor iznad teritorije Federacije BiH. Preletjeli smo Kupreško polje, približili se Tomislavgradu te uskoro nadletjeli i Široki Brijeg. Bili smo već blizu Međugorja, iako se ono nije nalazilo na našoj ruti. A onda je Milorad Dodik napravio gest koji je obilježio ovo naše putovanje.

Upitao je – mene, kao Hrvata i katolika – želim li posjetiti Međugorje, ovako iz zraka. Odgovorio sam potvrdno, na šta je Dodik naredio pilotu neka skrene sa zacrtane trase i uputi se ravno prema Međugorju. Nismo najbolje stajali s vremenom, čak smo malo i kasnili (miting u Ljubinju već je trebao početi), ali Dodik mi je baš htio priuštiti da vidim najpopularnije katoličko svetište u BiH i iz ovako atraktivne, zračne perspektive.

Preletjeli smo tačno iznad ona dva markantna, visoka tornja međugorske crkve. Pokraj crkve, na tribinama, bilo je jako puno ljudi – upravo je trebala početi poslijepodnevna misa. Onda mi je kopilot rukom pokazao na križ na jednome od brežuljaka iznad Međugorja; ondje su, rekao mi je, djeca prije više od trideset godina ugledala Gospu.

Sve ovo nije bilo slučajno. I na ovakav, simboličan način Dodik mi je htio poručiti da oni, Srbi (iz Republike Srpske) od nas, Hrvata, traže da im budemo saveznici. Čvrsti politički saveznici. U njihovoj strategiji, koncepciji i politici osamostaljenja Republike Srpske (ali i tzv. Herceg-Bosne, što se Hrvata tiče) iz BiH.

A taj Dodikov gest je samo koju minutu poslije pojačan neočekivanim prizorom.

Zapravo se dogodilo da se Dodik malo preračunao. Kad smo iz Međugorja (tj. iz zračnog prostora iznad njega) naglo zaokrenuli, za 90 stepeni, prema Ljubinju, Dodik je najprije rekao, pokazujući na zemlju, polja i vinograde ispod nas, kako je to čisti hrvatski teritorij. To jest – kako Hrvati (ipak) imaju nešto svoje u BiH. Kad tamo, to baš i nije bila “čista” hrvatska zemlja. Najprije se, ispod našeg helikoptera, ukazala jedna džamija, pa zatim još jedna, pa još jedna… Za samo minutu ili dvije u jednom se “kadru”, gledajući lijevo, ravno, i desno – kroz prozore helikoptera – moglo vidjeti deset džamija. Dodik je, zbrajajući ih, bio zabezeknut.

– Evo pogledajte – pokazivao mi je rukom, pomalo uzbuđeno, na ta brojna muslimanska svetišta ispod nas – dovoljno je da imate tri, četiri ili pet muslimanskih kuća, ovako usamljenih, izvan sela, i ti ljudi već grade svoju vlastitu džamiju. Gotovo da ne povjeruješ. Vidite, to finansira Saudijska Arabija.

U Ljubinju (krajnje zaostalom i tmurnom mjestašcu na jugoistoku BiH) sletjeli smo na centar fudbalskog igrališta. Dodika je dočekala gomila djece, sa zastavom (skroz crvenom) i transparentima njegove stranke, Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Dodik je prišao oduševljenim dječacima, s njima malo popričao, a onda im i nešto dao. Kad smo sjeli u auto, kojim smo se odvezli do sportske dvorane u kojoj se održavao predizborni miting, upitao sam ga šta im je dao. Odgovorio je: 100 evra.

Govor protiv BiH

U svom predizbornom govoru, u prepunoj (400 ljudi, sam je izbrojao da ih je bilo toliko) dvorani, Dodik je naglasio tri teze.

Prvo, da BiH nema budućnosti, da njome niko nije zadovoljan, pa ni sami stranci koju su je, ovakvu kakva jest, i stvorili. Prema tome, tu državu treba ukinuti.

Drugo, kao negativan primjer – ili kao upozorenje njima samima, Srbima iz Republike Srpske – Dodik je spomenuo negativno hrvatsko iskustvo s Herceg-Bosnom. Hrvati su tu svoju “državu” imali, ali onda su napravili “strahovitu pogrešku” time što su je se odrekli (mislio je na Vašingtonski sporazum iz 1994.). Ali, zato se njima, Srbima iz Republike Srpske, takva kobna pogreška sigurno neće dogoditi.

A treće, upozorio je na jačanje muslimanskog fundamentalizma u BiH.

MN Herceg-Bosna

Kad smo, nakon mitinga u Ljubinju, sjeli natrag u helikopter i produžili prema Trebinju, gdje se održavao drugi predizborni skup, u prisustvu oko 4000 ljudi, na kojem je govorio i Emir Kusturica (kao Dodikov prijatelj), upitao sam predsjednika Republike Srpske smatra li zaista da bi bosanskohercegovački Hrvati ponovno trebali formirati Herceg-Bosnu koju su imali sve do 1994. i potpisivanja Vašingtonskog sporazuma. Odgovorio je potvrdno:

– Da, ja ne bih oklijevao da Herceg-Bosnu podržim. Mislim da je službena politika Republike Hrvatske svojevremeno žrtvovala hrvatski nacionalni interes u BiH, prihvatajući tu grešku zvanu Vašingtonski sporazum. Ja imam pozitivan stav prema Herceg-Bosni i ne bi mi smetalo da ona i danas postoji. Ali da zaista bude republika i da zaista ima sve prerogative države – jednako kao i Republika Srpska – jer je nama krivo uvaljeno da se to zove entitet, što je riječ koja sama po sebi ne znači ništa, odnosno koja ima sasvim drukčije značenje od države. Federacija BiH se kao entitet pokazala nefunkcionalnom i neodrživom, jednako kao i ovakva Bosna i Hercegovina. Jedina je na teritoriju BiH održiva Republika Srpska – ona bi već ovoga trenutka mogla početi sa svojim samostalnim životom. A druga održiva republika ili država bila bi Herceg-Bosna – ako bi se formirala. A Bošnjaci bi, opet, imali svoju Bosnu, kao svoju samostalnu republiku ili državu. Sve ostalo jest puki eksperiment koji se pokazao neuspješnim.

Dodik je tome još dodao:

– Međutim, pitanje ponovnog uspostavljanja Herceg-Bosne moraju artikulirati sami hrvatski politički predstavnici. Mislim da je Hrvatska sad u nešto lagodnijoj situaciji jer više nije opterećena ulaskom u EU i NATO, pa kao takva može bitno pomoći Hrvatima u BiH. I ja bih to, kažem, podržao. A to što Amerikanci govore da u BiH ne može postojati tzv. treći ili hrvatski entitet, to ne mora ništa značiti; tako su govorili i za Jugoslaviju, pa se ona ipak raspala. Herceg-Bosna i te kako može biti realnost. Jer, ako Hrvati nju istinski žele, a ako nju onda podrži i Republika Srpska – onda su Bošnjaci, odnosno muslimani, u svemu tome dramatična manjina. Naravno, puno toga ovisi i o uticaju globalne zajednice…

Plan za otcjepljenje

Milorad Dodik tim je riječima izrazio bit svojih aktuelnih političkih nastojanja, u koja ulazi i nuđenje dogovora ili sporazuma s Hrvatima u BiH o stvaranju tzv. labave konfederacije u BiH i budućeg, kad za to, kako kaže, dođe vrijeme, osamostaljivanja i otcjepljenja i srpske (RS) i hrvatske konfederalne jedinice ili države (tj. pretpostavljene Herceg-Bosne). Ideja o tom sporazumu utemeljena je na konceptu da će njih dvoje udruženi i ujedinjeni (RS i Herceg-Bosna) to mnogo lakše moći učiniti nego svako od njih sam za sebe – a u suprotnosti spram Bošnjaka ili muslimana, koji se zalažu za daljnju centralizaciju i unitarizaciju BiH.

U Republici Srpskoj raspiruje se strah od Bošnjaka (muslimana) za koje se vjeruje da su u savezu s vodećim zapadnim svjetskim silama (ili s nekima od njih). Pretpostavlja se da su glavni ciljevi Zapada i Bošnjaka ovi: prvo, ukinuti entitetsko pravo glasanja u BiH; drugo, ukinuti postojeće Predsjedništvo BiH (koje se sastoji od tri člana: bošnjačkog, srpskog i hrvatskog) pa da bude samo jedan predsjednik BiH i dva njegova potpredsjednika; i treće, formiranje Vlade BiH (koja zasad na nivou države BiH ne postoji, postoji samo Savjet ministara) u koju bi ušla i neka nova ministarstva s velikim budžetima (npr. Ministarstvo poljoprivrede i Ministarstvo zdravstva) kojima bi vladajući Bošnjaci upravljali s jednoga mjesta, tj. iz Sarajeva. Time bi, smatraju vodeći političari u Republici Srpskoj, bio zacementiran kurs na daljnjoj centralizaciji i unitarizaciji BiH na kojem, posebno u zadnje vrijeme, insistiraju i Zapad i Bošnjaci.

A da se to ne bi dogodilo, Republici Srpskoj, odnosno Dodiku, potrebni su čvrsti politički saveznici u obliku Hrvata – koji bi Bošnjake u ovako zategnutoj situaciji doveli u rang manjine. Taj pretpostavljeni srpsko-hrvatski savez u BiH trebao bi, po mišljenju Dodika i njegovih saradnika, imati dva aspekta. Jedan je kulturno-civilizacijski, a drugi čisto politički.

Kulturno-civilizacijski aspekt – to znači da su Srbi i Hrvati u BiH pripadnici iste, hrišćanske civilizacije, koja je sada u smrtnoj opasnosti od ekspanzije islamske civilizacije.

Sukob civilizacija

– Nemamo razloga bježati od činjenice – rekao mi je Dodik – da mi, Srbi i Hrvati, pripadamo jednoj, zajedničkoj civilizaciji. Iako neki govore da sukob civilizacija danas više ne postoji. Ali on je i te kakva realnost…

Taj se, kulturno-civilizacijski, aspekt može, po Dodiku, izraziti i ovom rečenicom: tačno je da su Republika Srpska i Rusija (tj. Dodik i Putin) danas u svojevrsnome savezu, ali taj rusko-srpski savez, na neki način, anulira činjenica da su oba hrišćanska naroda u BiH, dakle i Srbi i Hrvati, danas vrlo ugroženi (i sve više kako vrijeme prolazi) od Bošnjaka, odnosno od muslimana.

U tom kontekstu, jedan od Dodikovih bliskih saradnika podsjetio me kako je papa Ivan Pavao II svojevremeno insistirao na tome da Evropska unija treba biti hriščanska – a to je posebno govorio kada je jedan od kandidata za ulazak u EU bila Turska. Time je Papa – prema mišljenju mog sagovornika – htio reći da muslimanima nije mjesto u Evropskoj uniji.

U Republici Srpskoj se jako puno govori o jačanju vehabijskog pokreta na području BiH i pritom upozoravaju na činjenicu da je nakon posljednjih događaja na Bliskom istoku odavde, tj. iz Bosne i Hercegovine, regrutovano u Siriju i Irak više od 700 građana.

Za ovdašnje se muslimane – ne sve, ali svakako one koji su na ovaj ili onaj način aktivni u vehabijskom pokretu – ovdje, u Republici Srpskoj, govori da su “krvoločni”. A imaju, kažu, nekoliko centara ili baza: jedna je u Maoči pored Brčkog, druga u Bužimu, između Cazina i Bihaća (ondje je bio i njihov glavni vođa Nusret Imamović, koji je sada u bijegu) – dok je stvarni glavni centar vehabija, tvrde, u Beču.

Darko Hudelist (Jutarnji list)

Tagovi
Back to top button
Close
Close