LIFESTYLE

Fajda i kajda, III glava: Mora ući makar plakajući

Posle druge glave romana „Fajda i kajda“, zvorničkog autora i pisca Zorana Rakanovića, predstavljamo vam i treće poglavlje. Ovim prilikom autor poziva sve da prokomentarišu šta misle o prvom poglavlju romana

III glava: Mora ući makar plakajući

Ponestade posle ujudurme koju donese Mahmutova konačna. On k’o da je ostao u lanjskim sjećanjima. Sjeća se samo lanjskih snjegova. Za ove koje dolaze nema nikakvih osjećaja. Šta god da dotakne isklizne njemu iz ruke. On opsuje pogleda u daljinu.

Nikako da bude onakavog pogleda čakarastog kakav je bio prije nego šta su ga izvukli iz onog tamnog i mrkog tabuta. Kao da nije samo tri dana bio dolje, a onda se pridigao. Pogledao koliko mu naraste brada i nokti.

Tražiše mu džidžu koju bi prihvatio. Kad shvatiše da su sve džidže i điiđe slične, gledaše da slovo bude kako treba. A on neće pa neće.

Bijaše mi jako žao sirotog Mahmuta. Toliko im bijaše žao da nijesu žalili ni zlata ni srebra, ni blaga bilo kojeg.

Niko nije znao kako naći pravu điđu.

Bjelcan nije zapad’o. U zemlji šuma i vode kakve nije bilo ni u cara koji se nacarovo doprije nekako priča o Mahmutu.

Zaprepašćen riječi pomilova sjede brade…

„U Turčina velika kurčina…“

Onog glasonošu posla da naredi paši da nikako ne smeta bogatijem u traženju džidže sa nesretnog Mahmuta.

Ne smije se carska poricati. Razigrali se ljudi k’o da će carska dovijeka trajati.

Kad dođe onaj glasonoša paša pomilova svoju bradu:

„Nije blago ni srebro ni zlato“.,

I naredi kujundžijama da skivaju što džudže hoće.

I otpočeše kujundžije pjevati ono što ih sevdalije naučiše…

Zapjevaše ispod pašinog trona. Điđe se redaše jer život ne traje ‘iljadu ljeta već onoliko koliko jabuka se može izjesti. A jabuku po jabuku pa koliko traju.

Na onijem zlatnim i srebrenijem tepsijam što snađoše nesretnog Mahmuta ređaše se biseri, zlatnici, najljepši srmom otpočeni lanci i ogrlice…

Filigranski tačno. Ljubav se mjeri kako džudže hoće. ‘Oće one svašta. Hoće toliko koliko carska hazna izgleda ne more podnijeti.

Svaka je điđa prolazila preglede nekog hećima koji i da je šćeo nije im’o vremena voditi računa o zdravlju ostalijeh jer Mahmut je im’o svaku prednost po carskoj rječi.

A nesrećni Mahmut nije ni primjećivo da su điđe mjenjale pred njegovim očima. Ljudi nijesu smjeli vjerovat’ da se priča o njemu nakom mrtvom koji je prohodao teturajući.

Voljeli bi i oni da malo odmjene Mahmuta. Između sebe mjeriše džidže koje su posjedovali po rođenju. Ona im je džidža rasla dok nije počela brada.

„Ja…ja…..pih ja“…

Po carstvu se pronosilo slovo. A što bijaše prije njegovog ustajanja iz onog mraka kao da nikog i nije interesovalo.

Dođe jednom do Mahmuta jedna džudža koja nikad nije bila ni sa jednim muškom. A htjela je da je Mahmut pogleda.

Na onijem jabukama koje Mahmut izjede bilo je svega. Gađao je pupkove svijem zlatom i srebrom. A nekako ga je imao odskora u izobilju. Kad mu je privedoše ona ga ispred ostalijeh ženskinja prepade se kad ugleda Mahmuta polugolog.

Nađoše se i oni koji bi da prenesu Caru kako bi. Na livadi ona uradi ono što žene rade posle. A hećim kad joj onu njenu džidžu pregleda reče:

„Svašta sam do sad vidio, a ti i zakiti“…

Bilo je tako i nikako drugačije. Jer juče bi nekako da pređe u sutra. A sutra bi samo da bude danas.

Pobrkale se rječi. Brezvremeni je živ i vratiće se kroz rječ.

„U…huči vjejetar“…

Bjelcan još nije zapad’o. A kad napada neće biti ni ljudi pred kućom mrtvog, a živog Mahmuta. Ućutaće se pašaluk. Neće biti carevijeh doušnika. Neće biti ničeg.

Mahmut ono voće jede li jede. Rodilo ga ove godine. Odnekud ga iznose, a on troši onijeh svojih sedamnest i po litara što mu dade Onaj Koji Jeste.

Kako su to izračunali, ali toliko ima sjemena u sebi njegova điđa. I misli jedino tom svojom điđom mada mu je onaj koji jeste dao điđu koja zna da misli.

A ONAJ KOJI JESTE dao je điđu i onima koji imaju điđu koja priča. A one počele Mahmutu da pričaju onom điđom što ne može zviznuti. Ne može ga opomenuti.

Điđe su slične, a zvižduk vjetra kao da opominje puteve kojima gaze kad bude bjelcan.

„Aaaa… rzaju konji“…

A điđe mlate po samarima i uvježbanim delijama. Spremnim svaku rabotu po carevom ophođenju da provedu.

Privode ženskinje sa raznije strana ne bili ugodili Mahmutu. Jer carska se ne poriče. A ženskinje svoje blago rado daju jer taki glas se nadaleko čuje. Čak i među carskom svitom. Svita ko svita isčuđava se. Jer sve im se čini da ovo nikada danas neće preći u sjutra.

Iiiiii……

Duge li su zimske noći. Da se ovo nije desilo pašaluku u zemlji šuma i vode desilo bi se neđe na drugom mjestu. Tako se dućani prazne… Terezijani kvare…

A Mahmut da je znao šta ga ima snaći i da mora udovoljavati svijem koji nešto znače mjereno ljubavnijem jadima rado bi se mjenjao i utekao od svega.

Opjevaše ga ko junaka. Opjevaše ga sevdalije k’o čo’jeka koji je na megdan izašao điđom koju niko nije imao. Opjevaše topuz… Opjevaše ga k’o da je neki čo’jek.

Istina čo’jek je ne neki. Nego čo’jek koji zavređuje carsku pažnju.

Mjenjo bi pažnju za nešto drugačije. I on bi da ućuti priču. I da bjelcan napada onako kako zna u zemlji šuma i vode. Jer valjda i on zna da se trapljeno voće ponekad valja prebrati. I da jedna kvarna jabuka pokvari cjeli trap. On zna, a i car da nije tako visoko znao bi.

Bjelcan još nije pao…

Tagovi

Jedan komentar

  1. Kada čitate Rakanovića, imate utisak kao da se nalazite pokraj neke vatre, u noći… Kazuje se poluromantično, starinski, kako su nekad kazivali naši stari. Njegova književnost je sva protkana od tog dubinskog iskustva istine i starine. Kroz nešto što na prvi pogled izgleda lascivno, doznajemo i osjećamo više krik pravoga muškarca i umjetnika, čovjeka ovih prostora. „Tako ti je mala moja kada ljubi Bosanac…“ Otuda Mahmut nije toliko samo pripadnik svoje nacije koja se veliča, on je univerzalno „balkanski“. Erotika se nudi više kao psihologija i običaj. A uz sve to ima i Rakanovićeve filozofije koja se zadovoljava postulatom: ŽIVI I PRIČAJ.

Back to top button
Close
Close