naslovnaSvijetVIJESTI

Čovjek koji je otkrio ebolu: Virus mutira, apokaliptični scenario pred nama

Profesor Piter Piot, direktor londonske škole za higijenu i tropske bolesti je 1976. godine radio u laboratoriji u Antverpenu, kada je dobio uzorak krvi belgijske kaluđerice koja je u Zairu patila od misteriozne bolesti. Prenosimo vam cijeli intervju koji je Piot dao za brogradski list Blic.

Vi ste kao mladi naučnik u Antverpenu bili dio tima koji je otkrio ebolu. Kako se to dogodilo?

Jednog dana u septembru, pilot Sabana Erlejnsa je doneo plavi termos i pismo koje je poslao jedan doktor iz Zaira. U pismu je pisalo da se u termosu nalazi uzorak krvi kaluđerice iz Imbukua, koja boluje od misteriozne bolesti. Od nas je traženo da krv testiramo na žuticu.

Danas se ebola može testirati samo u dobro obezbjeđenim ustanovama. Kako ste tada vršili ispitivanja?

Nismo imali pojma koliko je virus opasan. Od zaštite smo nosili samo rukavice. Čak nam se jedna bočica iz termosa razbila. Koristili smo metode koje su bile standardne u to vrijeme.

Žutica očigledno nije imala nikakve veze sa bolešću kaluđerice?

Brojni testovi i na druge bolesti su takođe bili negativni. Da bismo ustanovili o čemu se radi morali smo da izolujemo virus od uzorka. Za eksperimentisanje smo koristili miševe. Nekoliko dana miševi su bili zdravi, i taman kad smo pomislili da je virus ubijen hladnoćom od termosa jedan od miševa je umro. Tada smo shvatili da je sadržaj termosa smrtonosan.

Ali vi ste nastavili sa istraživanjem?

Pristiglo je još uzoraka od kaluđerice koja je u međuvremenu umrla. Taman smo se spremili da vršimo ispitivanja uz pomoć elektronskop miskroskopa kada je stiglo naređenje od Svjetske zdravstvene organizacije da sve uzorke prebacimo u vidoko obezbjeđenu labaratoriju u Londonu. Moj tadašnji šef je krišom zgrabio jednu bočicu, jer je želio sam da ispita uzorak, ali mu je ispao iz ruke i razbio se. Na svu sreću nosio je kožne cipele pa se nije zarazio.

Šta ste pomislili kada ste konačno mogli da vidite virus pod mikroskopom?

Naša prva pomisao je bila: “Šta je to?” Ugledali smo veoma veliki virus koji je ličio na crva.

 Da li ste se uplašili u tom trenutku?

Virus ebole je veoma sličan marburg virusu koji je vrlo opasan, a o kome se malo znalo u to vrijeme. Prvo smo pomislili da se radi o njemu, ali su rezultati ispitivanja pokazali da imamo posla sa nepoznatim virusom. Za to vrijeme već je nekoliko stotina ljudi umrlo od posledica ebole.

 Vi ste prvi naučnik koji je otišao u Zair zbog ebole

Kada je belgijska vlada odlučila da pošalje nekog, odmah sam se prijavio da volontiram. Tada sam imao 27 godina, i moram da priznam, bio sam opijen idejom da ću pronaći nešto sasvim novo.

 Da li ste maker malo bili uplašeni?

Naravno, bilo mi je jasno da imam posla sa nečim smrtonosnim. Da stvar bude gora, tada nismo imali predstavu kako se virus prenosi, da li je to putem tjelesnih tečnosti ili vazduhom ili preko komaraca, sve mogućnosti su bile u opticaju. Konstantno smo nosili zaštitna odjela i tako dodatno unosili paniku među pacijentima. Jedino nismo mogli da koristimo gas-maske zbog nesnosnih vrućina. Najviše sam se bojao da se slučajno ne ubodem iglom kada sam uzimao krv od pacijenata.

 Vi ste očigledno izbjegli zarazu.

Pa, u jednom trenutku sam dobio temperature, glavobolju i proliv…

 Slični simptomi ebole?

Tako je. Odmah sam pomislio: “Prokletstvo, to je to!”. Ali brzo sam shvatio da su moji simptomi dosta drugačiji i bezopasni. Uzalud sam proveo dvije nedelje u jednom šatoru za izolaciju. Brzo sam počeo da se osjećam bolje. Imao sam gastrointestinalnu infekciju. Pomislio sam da je to u stvari najbolja stvar koja je mogla da mi se dogodi.

 Vi ste bili taj koje je novom virusu dao ime ebola. Zašto?

Jedne noći se okupio naš tim i uz par pića je počela rasprava na tu temu. Nismo željeli da imenujemo virus po mjestu gdje je otkriven kako ga trajno ne bismo žigosali, pa je jedan od dkolega predložio da dobije ime po najbližoj rijeci od mjesta gdje je izbila epidemija. Rijeka se zove Ebola.

 Na kraju, otkrili ste da su belgijske kaluđerice nesvjesno širile virus. Kako se to dogodilo?

U svojoj bolnici su redovno davale trudnicama vitaminske injekcije sa nesterilisanom iglom. Rekli smo im za ovu strašnu grešku, možda smo bili i pregrubi, ali kasnije smo otkrili da su istu grešku činile gotovo sve klinike u okruženju i na ovaj način doprinijele širenju ove opake bolesti.

Da li je danas potpuno izgubljena kontrola nad epidemijom?

 

Uvijek sam bio optimista i mislio da treba pokušati sve, baš sve. Amerika i još neke zemlje su se konačno uključile da pomognu. Dok Njemačka i Belgija moraju da učine mnogo više. Ovo je humanitarna katastrofa. Ostaje nam samo da se nadamo da će uspjeti da epidemiju drže pod kontrolom.

 Virus stalno mjenja svoj genetski sastav. Što je više ljudi zaraženo, veća je šansa da mutira…

…Što bi ubrzalo njegovo širenje. To je stvarno apokaliptični scenario. Iz perspektive virusa nije dobro za njega da mu brzo umre domaćin u kome on planira da se razmnoži.

Da li je moguće da virus ebole mutira pa da bude u mogućnosti da se širi vazduhom?

Mislite kao kod velikih boginja? Srećom, za to postoji mala vjerovatnoća. Ali mutacija koja će omogućiti pacijentima da žive duže je vrlo vjerovatno, a to bi ujedno omogućilo zaraženima da zaraze mnogo više ljudi.

Ali to je samo spekulacija, zar ne?

Svakako. To je samo jedan od mogućih načina kako bi virus mogao da mutira, a jasno je da virus mutira.

Trenutno se testiraju dvije vakcine. To će potrjati, ali da li je moguće da će samo vakcina moći da zaustavi ebolu?

Nadamo se da to nije slučaj, ali ko zna? Možda.

Blic

Tagovi
Prikaži više

Povezani članci

Jedan komentar

  1. Ovo nije intervju dat za Blic, već prevod intervjua koji je Peter Piot dao za The Guardian

Back to top button
Close
Close