15.9 C
Zvornik
03. октобра 2022.

Kad riječi strijeljaju

Na šta bi Sarajevo ličilo i kakvu bi istoriju imalo da su nakon 1945. godine na gradskim destinacijama postavljeni natpisi u kojima se kaže da su na tom mjestu „hrvatski zločinci“ ili „muslimaski zločinci“ ili „hrvatsko-muslimanski“ zločinci ubili toliko i toliko Srba?

SarajevoBIJELJINA – Ubijaju ideologije, mržnje, predrasude, a za neki budući rat mogle bi biti odgovorne i riječi – dovoljno je prošetati kroz nekadašnje multietničko Sarajevo i pročitati natpise u kojima su Srbi prozvani za svaki zločin ili pogibiju Sarajlija u sukobima devedesetih godina prošlog vijeka.

Izrazi: „srpski zločinci“, „srpski fašisti“ ili „srpske ubice“ dominiraju na desetinama sarajevskih destinacija, stavljajući znak jednakosti između naroda i nekoga ko je počinio određeni zločin ili je za njega osumnjičen.

Ako se kao razumljiva i ljudska prihvati želja da se obilježi nečije stratište, potpuno je izlišno, a u BiH sa svim njenim problemima i razmiricama i otvoreno huškački motivisano izjednačavanje naroda i zločinaca.

Šta bi se desilo i kako bi uopšte izgledao taj grad da su se nakon stvaranja prve Jugoslavije, kao znak sjećanja na pogrom srpskog stanovništa u Sarajevu 1914. godine, pojavili slični natpisi sa optužbama na račun komšijskih naroda /mnogi su učestvovali u paljenju srpskih radnji i kuća, te linču ljudi/?

To je bilo vrijeme kada su Srbi kao pobjednički narod, koji je stradao u Prvom svjestkom ratu, imali mogućnost da iskoriste tu „privilegiju“ i da budu veoma rigidni u tom pogledu.

Ili, na šta bi Sarajevo ličilo i kakvu bi istoriju imalo da su nakon 1945. godine na gradskim destinacijama postavljeni natpisi u kojima se kaže da su na tom mjestu „hrvatski zločinci“ ili „muslimaski zločinci“ ili „hrvatsko-muslimanski“ zločinci ubili toliko i toliko Srba?

Jer, Srbi su u ustaškoj NDH bili na svakodnevnoj meti kako ustaške vlasti tako i nemalog broja neprijateljski nastrojenih pripadnika muslimanskog naroda /bilo u sastavu ustaških satnija bilo u sastavu Handžar divizije/…

Umjesto toga žrtve su jednostavno nazivane „rodoljubima“ ili „nevinim stradalnicima“ koje su pobile „okupatorske“ ili „kvislinške jedinice“, ili „ustaše“ itd. bez pominjanja nacionalne pripadnosti bilo žrtve bilo ubica.

Natpis, ploča na sarajevskoj VijećniciTaj dio istorije i velikog stradanja ostao je zamagljen, a istorija je dovoljno „našminkana“ da su svi bili žrtve i pobjednici. Danas je jasno da je laž trasirala put u ponavljanje istorije i u razne osvete i kontraosvete.

Insistiranje bošnjačkih vlasti u Sarajevu na proglašavanju Srba za agresore i zločince temelji se na želji da se budućnost trasira kao jednonacionalna ulica, koja će sa novim jezikom /bosanskim/ i novom istorijom /heroj Ferdinand – zločinac Princip/ činiti „sveto trojstvo“ nove Bosne i novog Sarajeva.

„Na ovom mjestu su srpski zločinci u noći 25/26. 8. 1992. godine zapalili nacionalnu i univerzitetku biblioteku BiH… Ne zaboravite, pamtite i opominjite!“- jedan je od desetina sličnih natpisa, ovaj put na spornoj tabli na ulazu u sarajevsku Vijećnicu.

Objašnjenje da zločinci imaju naciju – jeste tačno, ali ako bismo se držali tog principa i ako bi sarajevske vlasti prihvatile činjenicu da istorija ne počinje prije 20 godina, pa taj vokabular primijenili na sve zločine, kako bi u Sarajevu izgledao jedan jedini dan i kako bi se ponašali i živjeli njegovi stanovnici?

Veliki pjesnik Branko Miljković napisao je čuveni stih: „Ubi me prejaka reč“. A u BiH i Sarajevu riječ nikad nije samo metafora – već municija velikog kalibra.

Nenad TADIĆ/SRNA

POVEZANO

ISTAKNUTO

IZBOR UREDNIKA

Pratite nas

25,923FanovaLajkuj
1,108PratilacaZaprati
988PratilacaZaprati
1,123PretplatniciPretplatite se