DruštvoVIJESTI

Dobojlije nakon poplava: Ovo je raskućen grad (foto/video)

DOBOJ – Iz kojeg god putnog pravca ovih dana, nakon katastrofalne poplave, uđete u Doboj prvo na što naiđete su hrpe šuta i najraznovrsnijeg smeća, ali i nažalost, i ljudska muka, strah od nedostatka osnovnih životnih namirnica i strepnja od bolesti.

Doboj poslije poplaveDobojlije prvo što kažu, osmog dana poslije poplava, jest da je ovdje nekada bio grad, a sada samo tek naznake da se na ovom mjestu živjelo i funkcioniralo normalno. Dobro bi došao i vjetar da bar pomete prašinu i odagna vonj sve muke koja se uselila u ovaj grad.

Mara Stojanović pita se kako će ovih dana nakon poplava krenuti dalje.

Sjeća se male bašte marljivo zasijanje ranim povrtnim kulturama, a sada gleda prostor potpuno povaljan muljem, kao grobnice u kojima je sahranjen ljudski trud, napor i znoj.

U gradu na sve strane ima raznoraznog otpada, zgrnutog tek onako, na gomile, i prašine koja je prekrila grad nakon povlačenja vode.

Svuda okolo nanosi mulja, a ponegdje i vodeni džepovi koji su ostali iza velikog povodnja. I u podrumima mnogih stanova zadržala se mutna riječna voda.

Ispred svih gradskih ustanova ogromne količine smeća, fascikli dokumentacije, arhivskih dokumenata i kesa u koje se ko zna šta sve baca.

Doboj poslije poplave 2Okolo ljudi s higijenskim maskama na licu, ali i mnogi bez ikakvih zaštitnih sredstava iako se najavljuje dezinfekcija kako bi se otklonila opasnost od bolesti, koje uvijek idu kao pratilac velikih ljudskih nesreća.

U gradskoj jezgri Doboja ne funkcionišu ni banke, ni trgovine, ne rade preduzeća, gotovo ništa izuzev, na nekoliko mjesta, punktovi za distribuciju osnovnih životnih namirnica.

I dalje je najveća potreba da pitkom vodom, struje još nema u svim dijelovima grada, a ogromne količine kabastog smeća, poplavljenog namještaja, garderobe i svega što je voda uništila još se sporo odvoze.

Doboj je praktično raskućen grad, bar kada su u pitanju prvi, pa ponegdje i drugi spratovi kuća, a svi poslovni objekti koji su bili smješteni u prizemlju su kao takvi više ne postoje.

Ljudska muka je ogromna, mnogima je ovo drugi ili treći početak od nule.

Drago Tadić priča da nema ponovo ništa. U ratu je izbjegao i u gradu na Bosni imao kuću u prigradskom naselju Bare.

Danas je od toga ostalo sjećanje da je imao koliko-toliko normalan život.

’’Sa 64 godine teško da imam snage da počinjem ispočetka’’, ogorčen je Tadić.

Goli, mokri zidovi i uništeno pokućstvo podsjećaju da je u ovu prizemnu kuću riječni talas ušao u momentu i uništio sve.

Dobojlijama pomažu komšije iz susjednih opština, ne pita se ko se kako zove i koje je vjere, kod tih „komšija“ se vrši i nabavka svega što im je Dobojlijama potrebno, a ovih dana posebno se traže rukavice, čizme, sanitarije, svijeće, lampe.

Poplava u Doboju (Foto: RTRS)Ono što je najgore grad mora biti temeljno opran prije bilo kakve dezinfekcije, ali, da paradoks bude veći i dobojski „Vodovod“ muku muči s vodom.

Tehničke ekipe ovog preduzeća su danonoćno na terenu da bi osigurale osnovni preduslov za čišćenje grada.

Barake u kojima je bio smješten dobojski „Vodovod“ izgledaju jezivo, bez prozora, s vidljivim posljedicama poplave na svakom koraku.

U prostorijama laboratorije u kojima se ispitivala ispravnost vode sada plovi mulj i blato s kojima se bore zaposleni.

Identično je i u drugim firmama i kako sada stvari stoje nešto je iz ove situacije zamisliti da će te prostore biti moguće vratiti u prvobitnu funkciju.

U izbjegličkim i povratničkim naseljima u rubnim dijelovima grada iste slike kao i u samom gradu. S tim što je sirotinja veća i niko ne vidi kraja izbjegličkom životu i patnjama.

Mara Stojanović pita se kako će ovih dana nakon poplava krenuti dalje.

Sjeća se male bašte marljivo zasijanje ranim povrtnim kulturama, a sada gleda prostor potpuno povaljan muljem, kao grobnice u kojima je sahranjen ljudski trud, napor i znoj.

Uz samu Bosnu iz sjevernog pravca Doboja nekadašnje njive pretvorene su u ade sa šljunkom, koje podsjećaju da je rijeka tu, prije koji dan, izgledala kao more.

Voda se povukla i sa sobom ponijela i zemlju i ono što je bilo na njoj.

U Doboju ne rade škole, maturanti ne slave kraj školovanja uz pjesmu, već lopatama pokušavaju vratiti nekadašnji život.

Ne rade ni vrtići, a djeca idu s roditeljima i s higijenskim maskama na licu u redove za humanitarnu pomoć.

Dobojem se osjeti težak zadah memle koji se uvlači u nosnice. Zato i kažu da bi bar dobrodošao i vjetar, da makar pomete prašinu i odagna vonj sve muke koja se uselila u ovaj grad.

[youtube=https://www.youtube.com/watch?v=nDGv3B009N0]

Tagovi
Back to top button
Close
Close