KolumneVIJESTI

Dane Čanković: Bolje nam je nego što smo zaslužili

Grom

Čitam novine i pijem kafu, kad čuh da neko iza mene opsova Majku Božiju. Bio je to mlađi konobar, koji je, noseći piće gostima, onako, sam za sebe, izgovorio tu strašnu psovku. Nešto kasnije, gledajući ga, bio mi je nespojiv njegov nezlobiv izgled sa opasnom bojom glasa kojom je izgovorio psovku. Kao da je neko zlo biće iz njega to izgovorilo. Tada se sjetih koliko ljudi, bez ikakvog opravdanja, u raznim prilikama i neprilikama, svjesno ili „iz navike“, opsuju Boga i Majku Božiju. A Oni im ništa nisu krivi. Svaka psovka rađa u onom koji je izgovori pobunu, a poslije i mržnju, prvo prema Bogu, bez obzira da li smo mi svjesni toga, a najčešće nismo. Kada smo se dovoljno zarazili psovkom, ta pobuna i mržnja razvija se i prema našim bližnjima, da bismo se u završnoj fazi okrenuli i protiv sebe samih. Zato ne treba da nas čudi kada majka sa maloljetnim djetetom skoči u smrt sa sedmog sprata zgrade, ili kad čovjek ubije petnaest komšija, ili kada sin ubije oca… Kažu, nervno rastrojstvo, suženje svijesti. Ubica kaže: „Čuo sam glas koji sam morao poslušati“, ili da se uopšte ne sjeća zločina.

Ne dešava se to iznenada. Njegovo srce i um postepeno se pripremaju kako bi zle misli njima zagospodarile. I, upravo priprema možda počinje od psovke. Znam čovjeka kod koga je svaka treća rečenica psovka. Ima bolesnog sina. I kad bi znao da bi mu sin ozdravio, samo da nikada više ne psuje, plašim se da ne bi mogao pristati na takav dogovor. Tolika je njegova gordost i želja da nametne neku svoju „istinu“. Imamo Istinu Boga Živoga, koji je još i Put, i istinu lukavog, koja se zasniva na obmanama i lažima, i vodi u ništavilo. I „našu“ istinu, koja se kreće između ove dvije. Istina se temelji na mislima.

A upravo su autentične, originalne misli one koje dolaze sa jedne, ili druge, strane, a mi ih, slobodnom voljom, prihvatamo. Naše misli su samo kombinacija našeg iskustva i iskustva naših predaka. Dođe mi misao da na pitanje drugara kako sam, odgovorim: „Bolje nego što sam zaslužio“.

Paljenje svijeća
I, kad bolje razmislim, saberem i oduzmem, stvarno je tako. Bilo je zanimljivih reakcija drugih: „Eh, da je i meni tako“, „Meni je puno gore nego što sam zaslužio“, ali i onih: „Svima nam je tako.“ Ti su me razumjeli. Jednom čovjeku taj odgovor se veoma svidio, pa me pita može li on da ga koristi… Dobio sam pomisao kao da je to nešto originalno, moje. Odem u crkvu, na liturgiju, da se pričestim. Dolazim do dragog mi oca Krstana da se ispovjedim. Pita me kako sam, a ja njemu, onako snishodljivo, a sa osjećanjem kao da me neko bodri na gordost: „Oče, bolje mi je nego što sam zaslužio“. Otac Krstan, blago, iz srca se nasmiješi, i reče: „Sine moj, ja to sebi govorim 40 godina“.

Poslije pričešća, sjetih se kako mi je svojevremeno pričao kako se nekad živjelo u neimaštini, često gladni i bosi, ali u radosti i sa toplim srcima. Kako je na Savi iz čamca lovio ribu. Srećan i sjetan, pričao mi je o plavom džemperu koji mu je mati isplela dok je bio đak bogoslovije. Godinama ga je nosio. Bože, koliko je ljubavi u njemu upleteno, kad je s takvom radošću otac Krstan pričao o njemu.

A sad mladi nemaju posla, ne znaju šta da rade. A toliko zemlje neobrađene, toliko sadnica čeka da se posade, vune da se isprede, i džempera da se ispletu. Kako vrijedni roditelji nisu djeci stvorili radne navike, da se liječe od ljenosti, kao od „debele“ bolesti, da umor koji je proizašao iz rada naveče pretvore u zadovoljstvo kad pogledaju plodove svoga rada. Nebitno je što neki kažu: „Ne isplati se. jeftinije je kupiti.“ Jednog dana će se isplatiti sladost rada i samožrtvovanje koje to samo naoko izgleda.

Puno toga nas odvlači da ništa ne uradimo. Nemar. Bavimo se nebitnim stvarima, ne razlikujemo dobro od zla. Ne razmišljamo kao jedinka u čemu smo najbolji. Šta nas istinski čini srećnim, kako bismo se upravo tim stvarima posvetili. Upadamo u zamke lukavog, kao student koji kaže: „Sutra ću početi spremati ispit“, ili beskućnik: „Sutra ću početi praviti kuću“ (Ko je god počeo praviti kuću, taj je završio, bez obzira da li je imao početnog novca ili ne). A to sutra često nikad ne dođe. Ta nas misao zamajava, a život prođe. Treba krenuti danas i sad, i učiti i raditi. A to „sutra“ ostaviti za sve loše:

Paljenje svijeća
„Sutra ću otići u kladionicu“, „Sutra ću prevariti i opljačkati, sutra ću imati zle misli“. I tako da naše loše aktivnosti uvijek ostavimo za buduće sutra. To nam je samo u početku teško, a poslije, kad osjetimo duhovnu snagu i ljepotu duše naše, gledajući drugim očima, sve ide mnogo lakše. Bez obzira u kojim se godinama nalazimo, nikad nije kasno da počnemo ispravno živjeti.

Ko može istinski vjerovati u Boga, a reći da nije grešnik, da mu je lošije nego što je zaslužio. Hristos nam je dao izbor, vaskrsenje i život vječni. Bog je pokazao neizmjernu ljubav prema čovjeku, i time što je najveći ljudski grijeh, razapinjanje Nevinog, razapinjanje Sina Božijeg, učinio uzrokom najveličanstvenijeg smisla ljudskog. Poruka je to da sve loše možemo preokrenuti na dobro, ako imamo ljubavi i vjeru da smo stvoreni po liku Njegovome.

Kažu, bez velikog grešnika, nema ni velikog vjernika. I zaista, onaj koji je imao volju i energiju (od koga god ta energija dolazila) da čini nešto loše, imaće još više mogućnosti da čini dobro, samo ako vjerom i ljubavlju svoje gordo i lažno veliko „ja“ uništi, a svoje malo „ja“ utisne u istinsko veliko „Ja“.

Znam velike ljude koji su tokom svog dugog života čuda pravili, dobra i loša, pametno pričali, pisali, savjetovali. Skoro da su bili oci nacije. I, dok su imali snagu, i život im je imao smisla. Bio je lijep i optimističan. Sada, u desetoj deceniji života, tijelo gubi snagu, a misli se roje. Smrt je tu. I ona obesmišljava sve. Život je ništa. Mene nema, a ostalo sve da postoji. Ta misao proizvodi beskonačnu prazninu u grudima. Čemu trud, patnja, pa i povremena radost. Onda, i sav život je ništa. Crkva je firma. I, što je najgore, ljudi, narod, gledaju u svog autoriteta, umnog i velikog čovjeka, oca nacije, a pred smrću drhti kao prut.

Narod od njega očekuje najvažniji odgovor: „Smrti, gdje ti je žalac, ade, gdje ti je pobjeda“. Ja vjerujem u čovjeka, u njega. Pokajanje je ljekovito, i svom narodu on obznani: „Povjerovah ja. Ne psujte, već ljubite Boga Živoga“. I vrata vječnog života otvoriše se. To mnogima srca zagrija. Na grobu mu se počeše čuda dešavati. I poče priča – biće svetac.

P.S. Volio bih da ovaj tekst bude inspiracija za inicijativu STOP PSOVANjU – BOGA

Tagovi

2 komentara

  1. Nije valjda da Dane uslika Boga nemoj nas Dane vracati ako vec Srbe vracas nemoj nas u vremena mitologija kad su ljudi bili do daske primitivni i plasile se svakog susnja bez struje Telefona Televizora pa ovakve munje kao na ovoj slici smatrali bozijinm cudima valjda danas Dane legendo i djeca znaju sta je to munja ili grom i zasto pada kisa.

    1. Ovaj Jado mora sve komentarisati, a bez Srba ne može da živi. Ohladi malo Jado!

Back to top button
Close
Close