Lifestyle

Kako su živjeli tinejdžeri u srednjovjekovnoj Evropi

LONDON – Prije nekoliko stotina godina, u srednjovjekovnoj Evropi, društveno prihvatljivo vaspitanje mladih podrazumjevalo je metode kakve su danas nezamislive: roditelji sa zapada i sjevera Evrope su mlade, najčešće protiv njihove volje, slali da žive i naporno rade u „tuđim kućama“.

Srednji vijekOko 1500. godine, saradnik ambasadora Venecije u Engleskoj bio je zaprepašćen odnosom roditelja prema djeci i o tome detaljno izvjestio venecijanske vlasti: tvrdio je da Englezi drže djecu kod kuće „do sedme godine, najviše devete“, a onda i dječake i djevojčice šalju na težak rad kod stranaca, na koji su obavezni još sedam, devet godina.

Takvo „podizanje djece“ važilo je za sve, bez obzira na stalež.

Kako piše Bi-Bi-Si (BBC), sistem je funkcionisao širom sjeverne Evrope tokom cijelog Srednjeg vijeka, i početkom Novog, a veoma mali broj djece provodio je tinejdžerske dane u crkvama i na univerzitetima.

Od izvora se razlikuju samo podaci o uzrastu u kojem su djecu slali od kuće: po nekim, to se dešavalo kad napune 14, a ne sedam godina.

Pisma i dnevnici tinejdžera iz tih vremena ukazuju da je odlazak od kuće bio traumatično iskustvo – iako su roditelji smatrali da im tako pomažu da „postanu ljudi“, sticanjem novih iskustava.

U vrijeme kuge, oko 1350. godine, kad je „crna smrt“ prepolovila evropsko stanovništvo, mladi su bili jeftinija radna snaga od ostalih, pošto je cijena rada u to vrijeme skočila, dok su cijene hrane pale.

Uvjerenje o korisnosti slanja djece na rad vladalo je čak i na jugu, u Italiji – mada ne tako drastično kao na sjeveru i uglavnom se odnosilo na „neposlušne“.

„Ako imate sina koji ništa ne radi kako valja…odmah ga dajte trgovcu koji će ga poslati u inostranstvo. Ili, pošaljite ga kod nekog vašeg bliskog prijatelja…Ništa drugo ne može da se učini. Dok ostaje kod vas, nikad se neće popraviti“, pisao je u 14. vijeku jedan trgovac iz Firence.

Odnos majstora i mladih šegrta često je bio regulisan i ugovorima. Tako je 1396. mladić po imenu Tomas potpisao ugovor sa kazandžijom Džonom Hindlijem: zanatlija se obavezao da će biti tutor mladiću, podučavati ga zanatu i da ga neće preoštro kažnjavati za greške. Mladić se obavezao da neće napuštati kuću bez dozvole, da neće krasti, kockati se, posjećivati prostitutke niti se ženiti. Ako prekrši sporazum, mladić se obavezao da će kod zanatlije odraditi dupli „mandat“ – do 14 godina.

Međutim, cijela decenija celibata bila je previše za mnoge mladiće, pa su i u književnim djelima iz toga vremena opisivali momke koji sav zarađeni novac troše na prostitutke.

U dijelovima Njemačke, Švajcarske i Skandinavije, u Srednjem vijeku su sankcionisani i seksualni kontakti između tinejdžera.

Tradicija „noćnog udvaranja“ zabilježena je u literaturi tek u 19. vijeku, ali istoričari vjeruju da seže iz Srednjeg vijeka.

„Djevojka ostaje kod kuće, a mladić njenih godina je posjećuje. Dozvoljeno mu je da kod djevojke provede noć. Ali, ni njemu ni njoj nije dozvoljeno da skinu odjeću, odnosno – ne smiju da rade ništa osim lakog petinga“, priča za BBC istoričar Kolin Hejvud sa Univerziteta u Notingemu.

U varijacijama iste tradicije muškarcima je dozvoljeno samo da spavaju iznad pokrivača ili s druge strane drvene ploče, postavljene po sredini kreveta.

„Noć udvaranja“ nije bila obavezujuća – od djevojaka i mladića nije se poslije te noći očekivala ni vjeridba niti vjenčanje.

Uprkos toj „opuštenosti“, mladima nije bilo lako u Srednjem vijeku kad je seksualnost u pitanju, pošto je okruženje sudilo pojedincima.

Tako su djevojkama koje je pratila reputacija da su „lake“, pred kućom ostavljali loše znakove, da bi o tome saznalo „cijelo selo“. Ako zajednica nije odobravala neki brak – pošto, na primjer, muž bije ženu ili je razlika u godinama između supružnika društveno neprihvatljiva – par bi bio izvrgnut javnom ruglu, uglavnom tako što je rulja nosila i „ponižavala“ lutke sa njihovim likovima, priča Hejvud.

Zabilježeni su i mnogi slučajevi zlostavljanja mladih u Srednjem vijeku: u Francuskoj, kujundžija je pretukao dječaka kompletom teških ključeva, a jedna devojčica tako je izudarana da je od zadobijenih povreda preminula. Istoričarka Barbara Hanavolt primjećuje da je izvjesno i da su djevojčice ponekad silovane ili tjerane na prostituciju.

Ali, ocjenjuje BBC, činjenica da su se takvi slučajevi našli pred sudovima pokazuje da roditelji, iako su slali djecu od kuće, nisu zaista dizali ruke od svojih sinova i kćeri.

U Srednjem vijeku, česti su bili međusobni esnafski sukobi. Godine 1339. trgovci ribom i zlatari imali su seriju uličnih obračuna. Ironija je da su šegrti sa najgorom reputacijom kad je riječ o nasilju bili – pravnici. Ti momci, međutim, nisu bili šegrti i roditelji ih nisu poslali „u tuđu kuću“, već su se – među rijetkima – nezavisno školovali.

Teško je reći koliko su se srednjovjekovni tinejdžeri razlikovali od današnjih. No, neke stvari će valjda zauvijek ostati iste, o čemu svjedoči prepiska jednog dječaka-šegrta sa majkom. Kad je otišao od kuće, najviše ga je brinulo ko će prati njegov veš. Majka mu je uzvratila paketom u kojem su bile tri čiste košulje, uz koji je kratko napisala: „Možda su još malo vlažne, pa ih na kratko okači na prozor. I ne zaboravi – prljav veš pakuj u vreću!“

(Agencije)

Tagovi
Prikaži više

Povezani članci

Pogledajte još
Close
Back to top button
Close
Close