10.4 C
Zvornik
19. март 2024.

Slavko Perić: Kultura je opstala samo u rezervatima

Povodom otvaranja slikarske radionice „Artelje“ razgovarali smo sa Slavkom Perićem, mladim zvorničkim umjetnikom, čovjekom od pera i kista, ikonopiscem iza koga je već veliki opus zbirki pjesama, slika, oslikanih crkava…

Sa Perićem smo razgovarali o kulturi i umjetnosti, o statusu umjetnika danas i gdje je u svemu tome on vidi sebe.

ZD: Šta je umjetnost, a šta kultura? Kako bi biste ih definisali?

SP: Ako posmatramo u onom najprimitivnijem obliku onda je umjetnost ono najljepše što izlazi iz čovjeka. Međutim, ako zagrebemo malo dublje, vidjećemo da je umjetnost naučno sredstvo pomoću kojeg tragamo za odgovorom na osnovna filozofska pitanja: ko smo, šta smo i koji je naš cilj? Krajnji rezultat tih naučno-umjetničkih istraživanja uz uticaje spoljnih faktora je kultura u najužem smislu. Mada, opet malo šire gledano, sve ovo što se danas dešava oko nas je takođe jedan vid kulture, ali veoma nisko kotirane na nekoj imaginarnoj ljestvici duhovnih vrijednosti.

Crkva Sv. Arhangela Mihaila,Kamendol koju je oslikao Slavko Perić
Crkva Sv. Arhangela Mihaila,Kamendol koju je oslikao Slavko Perić

ZD: Kako razuman čovjek danas može da utiče na status kulture?

SP: Svijet je jednostavan. Priroda funkcioniše po najjednostavnijim matematičkim principima gdje je jedan plus jedan uvijek dva. Ljudi su ti koji komplikuju. Svi bi mijenjali svijet bez želje da promjene sebe. Tu se onda razilazimo sa prirodom i upadamo u metafizičke zamke, zbunjujemo prirodu umjesto da saučestvujemo u njenoj harmoničnosti. I pored svog truda koji ulažemo mi nismo u stanju da tu harmoniju pokvarimo, jer uprkos svemu svijet i dalje postoji. Mi površno grebemo po misteriji postojanja i vladamo poluinformacijama ubijeđeni da smo iznad svega i da smo u pravu. Sami sebi komplikujemo živote, a samim tim i potpadamo pod uticaje najnižih ljudskih strasti i davimo ono što je civilizacija vijekovima izdizala iz pepela neznanja. Glupo je misliti da smo mi danas nešto napredniji od onog čovjeka koji je živio prije dvije ili tri hiljade godina, pa i više… U nekom tehničkom smisli možda i jesmo, ali u mentalnom i duhovnom sigurno ne. Na kraju krajeva kultura nije tehničke, nego duhovne prirode. Dakle osnova svega je, možda ne promjeni sebe, nego više prilagodi se, a prirodu, odnosno svijet nema potrebe da mijenjaš i prilagođavaš, to već savršeno funkcioniše.

ZD: Gdje je onda kultura danas?

SP: Kultura je opstala u rezervatima, gdje jedan mali broj sanjara i optimista pokušava da održi neku civilizacijsku normu u životu. U zanosnoj borbi protiv vremena i prostora kao da ne primjete da se oko njih podiže ograda, gdje ostatak ljudske vrste uporno ponavlja „neka ih, dobri su oni, ali su zalutali u vremenu i prostoru protiv kog se bore“. Svako ko je imao apostolske, ili misionarske, namjere da pređe te ograde bio je razočaran ili se srodio sa tim ostatkom čovječanstva i vrlo brzo potpao pod uticaje tih najnižih strasti. Takva je naša priroda. Mi smo svi rođeni svjesni šta zaista vrijedi, a šta ne. Međutim nismo svi rođeni da se donkihotovski borimo sa vjetrenjačama zauvijek, vrlo brzo zaboravimo koji nam je osnovni cilj i prihvatimo onaj lakši način borbe za opstanak, a to je ona već pomalo izlizana fraza „ako ne možeš da ih pobjediš, pridruži im se“.

ZD: Za kraj, koji je tvoj način borbe za opstanak i koliko Artelje ima veze s tim?

Ja sam neko ko nikada nije volio ograde. Vrlo dobro poznajem ljude u tim rezervatima o kojima sam pričao, ali živim van njih, među ostatkom svijeta. Takoreći sam u gomili, odnosno konzumiram sve što gomila nudi ali bez bojazni da će ikada nešto takvo uticati na mene i promjeniti moje ciljeve. Možda ovo nekome može da zvuči gordo, ali to je jedini način na koji znam da živim. Sretao sam u životu još mnogo ljudi koji slično funkcionišu. Tako sam naučio da nikada ni pred kim ne treba da se stidim sopstvenih stavova i da se prilagođavam nečemu što mislim da ne vrijedi samo da bih uspio u nekim stvarima, odnosno da bih kroz život išao prečicama. Na kraju krajeva jedan život se definiše vremenom, mada vrijeme samo po sebi još uvijek nema konkretnu definiciju, pa nije ni bitno da li išao prečicama ili obilaznim putevima, život će na kraju isto trajati. Bitno je samo da ga trošiš na ono što zaista osjećaš da vrijedi i na ljude koji to vrijeme zaslužuju. A Artelje je jedan od pokušaja da lijepe stvari približim ljudim oko sebe i da probamo zajedno da uživamo u trenucima koji su nam preostali.

POVEZANO

ISTAKNUTO

IZBOR UREDNIKA

Pratite nas

25,923FanovaLajkuj
1,112PratilacaZaprati
955PratilacaZaprati
1,123PretplatniciPretplatite se