Baš takvi smo ti mi, samouvjereni u sopstvenom neznanju, davno smo prevazišli floskulu „znam da ništa ne znam“ i podigli je na jedan viši nivo „ne znam da sve znam“
Piše: Slavko Perić
Ako bi postojala neka univerzalna riječ za neku osobu koja posjeduje sveznanje, zasigurno bi ta riječ bila balkanac. Doduše u nekom sarkastičnom obliku, izgovorena onako da ni sam interpretator ne vjeruje u izgovoreno. Baš takvi smo ti mi, samouvjereni u sopstvenom neznanju, davno smo prevazišli floskulu „znam da ništa ne znam“ i podigli je na jedan viši nivo „ne znam da sve znam“.
Mi (kad kažem „mi“ mislim nedvosmisleno na „neko naš“) smo izmislili sve. Kulturu, religiju, spoljnu politiku, istoriju, sport, pa čak i struju! Naviknuti od rođenja da se ‘kurčimo’ tuđim djelima nikako da prihvatimo činjenicu da smo u svrhu svakog uspijeha mi (opet „neko naš“) morali da pobjegnemo što dalje od sebe samih. Svaki onaj ko je među nama krojio košulje sopstvenog uspjeha, koji će kasnije nesebično morati da podjeli sa svima nama, uspio je da skroji samo onu luđačku košulju vezanih rukava.
Primjetio sam da jedan veliki procenat naših ljudi, odnosno nas, ne može da shvati jedan jednostavan matematički problem, na nivou prve četvrtljetke osnovnog obrazovanja, ali zato na prvu loptu, kao iz topa, iznosi „činjenice“ o svjetskoj politici potkrepljene argumentima babe Zorke i tetke Živane (uz sve dužno poštovanje svim babama „Zorkama“ i tetkama „Živanama“), na čistom „našem“ jeziku, uz sve bogatstvo njegovih epiteta i priloški odredbi za mjesto i vrijeme, onako „naški“ da ga cijeli svijet razumije.
Što se tiče teologije, tu smo tek neprevazđeni. Ko će drugi nego mi, kad smo na ovo malo kvadrata udružili veliki broj religija i kultura svijeta. Nije baš da ne razumijemo razliku između kulture i religije, ali ih namjerno mješamo. Hoćemo, pa šta nam mogu. Još da smo pročitali pokoju knjigu iz pomenutih možda bi i znali o čemu pričamo, ali šta bi onda pričali kad oni to već znaju… Bolje ovako, da ih naučimo nešto novo, da ih malo zbunimo ovako ludi, pa onda po starom običaju (baš onom koji najviše volimo, stari a naš) da radimo ono što uvijek radi lud zbunjenom.
I taj sport… pa ko još smije da priča o sportu sa nama? Jesmo li najbolji u svim prebacivanjima lopte preko mreže, u mrežu ili kroz obruč? Naravno da jesmo! Je l’ i onaj naš plivao najbrže? Jeste! Još da nam je bivša država, koju smo toliko voljeli da smo je na kraju morali uništiti iz čistog Edipovog kompleksa, gdje bi nam bio kraj… Samo nikako da spomenemo da je onaj naučio da prebacuje lopticu preko okeana, a ne preko naše mreže, a onaj drugi učio da pliva na Savi, jer mu je u bazenu bila gužva, pa kad je naučio i on otplivao što dalje da može da trenira u ljudskim uslovima. Al’ koga briga, bitno da su naši i da mi plivamo najbolje, a kako i ne bi kad smo na takvom podneblju da od rođenja plivamo u dugovima i dišemo na škrge.
Realni smo mi, priznajemo i svoje grijehe, imamo nepopravljive grešnike i zovemo ih političari. Toliko smo dobrodušni da im svake četiri godine dajemo novu šansu da se pokaju, a oni nikako da se okrenu samospasenju. Možda je uzrok tome upravo ono različito teološko tumačenje, pa oni uporno po svojoj pravdi koja je nama neprihvatljiva, jer naša je pravda starija i pravednija od njihove.
Sami po sebi i nismo mi tako loši, samo nam je jezik brži od pameti, a ruke krvavije od svinjske iznutrice, koju opet neki naši ne jedu jer im Bog lično zabranjuje, a i ovim drugima njihov Bog štošta brani, mada ga se izgleda niko od nas više ne boji, već se u inat i Njemu i svima nama, a i njima, nadmećemo i prkosimo, dok u tajnosti jedemo i pijemo, ubijamo i krademo sve što poželimo… Preljube smo dozvolili i svima ih toplo preporučujemo. I one bračne i političke. Ljubi bližnjeg svoga, naročito tuđeg. Samo međuplemenske baš i ne volimo ali nam se događaju.
Kako privodim ovu svoju besjedu kraju sve sam sigurniji da sam pogriješio u naslovu, jer i sam sam nam naš te mi je jezik od pameti brži… I nije ovo tako loše kako smo zapravo zaslužili…
