Život kraljice Eleonore je bio pun pustolovina, skandala, ogovaranja i intriga. Putovala je. Bila je supruga i majka kraljeva. Imala je dug život koji je bio ispunjen avanturama.
Opisivali su je kao „perpulchra“, lat. više nego lijepa. Femme fatale- fatalna žena. Eleonora od Akvitanije bila je najmoćnija žena srednjeg vijeka. Zbog svog uticaja i moći što je bilo neprirodno za jednu srednjovjekovnu ženu predstavljena kao kao dijabolična odnosno demonska.
Bila je centar skandaloznih tračeva i intriga na dvoru. Njenim stavovima, ponašanjem izazivala bi pravu buru.
Uragan Eleonora brisao je pred sobom idiličnu sliku srednjovjekovne žene čija je dužnost bila da proizvodi nasljednike i da bude pokorna.
Ko je Eleonora od Akvitanije?
Ona je bila ćerka izobilja i kraljevski dragulj svoje Akvitanije. Rođena je između 1122 i 1124. a preminula je 1. aprila 1204. Doživjela je duboku starost za vrijeme u kome je živjela. Može se reći da je živjela dva prosječna srednjovjekovna života ako se uzme u obzir da je prosječna starost kada su ljudi umirali oko četrdeset godina. Pripadala je dinastiji Ramnulfild.
Njen otac je bio Viljem Dž Sveti (Willam X, engl. 1099- 1137 ), a majka joj se zvala Enora od Šatelroa (Aenor de Chatellerault, engl. 1103- 1130). Poslije očeve smrti nasljedila je najveći i najbogatiji posjed Evrope- Akvitaniju. Ime je dobila po svojoj majci ali da bi se razlikovala od svoje majke na latinskom su je nazivali alia Aenor, lat. ili druga Enora pa je tako nastala Eleonora.
Eleonora je bila izuzetno inteligentna. S obzirom na vrijeme u kom je živjela primila je sveobuhvatno obrazovanje netipično za žensku osobu tog doba. Osim kućnih poslova, tkanja, predenja znala je da pjeva, igra, igrala je i šah, svirala je na harfi i znala je latinski jezik. Bogata, lijepa, mudra i pametna. Tako bi se u nekoliko riječi mogla opisati ova buduća kraljica. Sudbina je za ovu ženu odredila da bude dvostruka kraljica i majka kraljeva. Eleonora je bila vojvotkinja Akvitanije, kraljica Francuske, a potom i Engleske. Ali prije nego što je počeo njen nezaustavljiv uspon i sjaj poput zvijezde na tamnom noćnom nebu njen otac Viljem ju je stavio pod zaštitu francuskog kralja Luja VI Debelog (1108-1137 ). Sastavio je testament po kome će Akvitanije zadržati svoju nezavisnost sve do onog trenutka kada će zajednički potomak njene ćerke i nekog francuskog kralja polagati pravo na Akvitaniju i francuski presto.
III – Krstaški pohod i bračni brodolom
Eleonoru je čekao predoređen život za srednjovjekovnu ženu: brak, suprug, djeca. Francuski kralj je odlučio da oženi bogatu nasljednicu, to bi bila dvostruka korist: Francuska bi tim brakom dobila najbogatiji posed – Akvitaniju, a francuski kralj lijepu i pametnu ženu.
25. jula 1137. sklopljen je brak između francuskog kralja Luja VII Mlađeg i Eleonore koja je postala kraljica Francuske. Kao svadbeni poklon kraljica je kralju poklonila prelijepu vazu optočenu staklom i zlatom. To je jedini predmet za koji istoričari znaju da je pripadao kraljici i koji se dovodi u vezu sa njom. Bračni par je godinama bio bez djece. Mladi kralj je bio izuzetno zaljubljen u kraljicu koja je svojim govorim, načinom ponašanja izazivala priče u tajnosti o njenom lošem ponašanju. Kraljica je krenula zajedno sa kraljem na put u Svetu zemlju i tako je postala učesnica II krstaškog pohoda ( 1145- 1149 ). Tada je počela njena avantura.
Kraljevski bračni par dočekao je kraljičin ujak Rajmond od Antiohije. Kraljica je sa sobom povela i grupu vojnika iz Akvitanije. Na taj način ona je isto učestvovala kao politička ličnost u ovom sukobu između hrišćana i muslimana.
Ubrzo su počela ogovaranja i spletke. Svetom zemljom pronio se glas da kraljica uživa u skandaloznoj incestnoj ljubavnoj vezi sa svojim ujakom. Ovakve priče nikada nisu dokazane niti za njih postoje čvrsti dokazi. Tokom te njene krstaške avanture nizali su se tračevi i ogovaranja jedan za drugim. Prema jednoj priči ona je u pratnji sa svojim dvorskim damama koje je povela sa sobom na put u Svetu zemlju znale da imitiraju Amazonke i da golih grudi jašu konje. Navodno, ona i njena svita igrali su igru „Hodočasnik“. Jedan od njih glumio bi sveca koji bi zatim bio zatvoren u sanduk dok bi ostali učesnici imali zadatak da ga zasmiju svojim molitvama i opscenim gestovima.
Luj VII je planirao da prije vojnih akcija ode da se pomoli na Hristovom grobu u Jerusalimu dok je kraljica smatrala da treba da se odmah izvrši napad na grad Alepo. Kraljica je odbila da sa kraljem pođe na put u Jerusalim već je željela da ostane sa ujakom u Antiohiji. To je vjerovatno izazvalo bijes kod kralja koji je na silu kraljicu naterao na brod da bi se zajedno uputili u Jerusalim.
II krstaški rat je kasnije obilježen međusobnim sukobima i razmiricama. Pridošli krstaši nisu nikako mogli da razumiju život u raskoši i suživot sa muslimanima svojih zemljaka koji su prije pola vijeka naselili Svetu zemlju tokom I krstaškog rata. Sve vođe II krstaškog rata napustili su Svetu zemlju, a da nikakvu korist nisu učinili krstaškim državama na tom područiju.
Na put su krenuli i kraljica i kralj. Kraljica je tokom posete Svetoj zemlji rodila kralju posle osam godina braka prvo dete – ćerku. Njihov povratak kući pretvoriće se u sudbonosni.
Kralj i kraljica su se vraćali svako u svom brodu. Međutim olujno nevreme je nauskalo kraljičin brod na obalu severne Afrike i njih dvoje nisu znali jedno za drugo puna dva meseca dok se nisu konačno sreli u Rimu. Kraljica je u Rimu od tadašnjeg pape Evgenija III tražila da se njen brak poništi.
Međutim, kralj i papa se nisu složili. Štaviše papa je insistirao na pomirenju koje je urodilo plodom – kralj i kraljica su dobili drugo dijete 1150. ali i ovaj put to je bila druga ćerka.
Petnaest godina braka i dvije ćerke to je bio rezultat njihovog braka. Kralj se plašio da neće dobiti muškog nasljenika. Sa kraljicom više nije imao nikakav zajednički jezik, a njeni baroni postali su mu opozicija. Ispunjena je kraljičina želja. Dvije godine poslije rođenja njihove druge ćerke Alise, uz obostrani pristanak i papinu dozvolu brak je poništen. Poništen je uz obrazloženje jer su njih dvoje bliski rođaci u četvrtom kolenu. Njihov zajednički predak bio je francuski kralj Robert II. Pošto je brak poništen Eleonora koja je izgubila kraljevsku krunu, a ne sluteći da će dobiti novu krenula je u svoju domovinu Akvitaniju.
Na putu za Akvitaniju kidnapovao je Džefri VI željan nasledstva Akvitanije. Džefri je u ovoj ulozi u Eleonorinom životu odigrao samo sporednu ulogu. Da bi izbjegla brak sa Džefrijem ona je napravila nešto skandalozno, nešto što i žene sadašnjeg vremena ne čine; dobro, retko koja čini. Poslala je poruku Džefrijevom bratu da dođe odmah da je oslobodi i oženi.
Dakle ona je zaprosila Henrija, ni manje- ni više nego budućeg engleskog kralja. Za Eleonoru se vezuje još jedna skandalozna priča. Navodno je bila u ljubavnoj vezi sa Džefrijevim i Henrijevim ocem koji je Henrija nagovorio da je oženi.
Devet nedjelja pošto je njen brak poništen sa francuskim kraljem Lujem VII ona je sklopila brak sa Henrijem 18. maja 1152. Zar to ne liči kao na raspusni i raskalašni život holivudskih zvijezda koji tek što su se razveli već stupili u novi brak?
Osim što je kraljica bila jedanaest godina starija od Henrija koji je imao 19, a ona 30 kada su se zakleli pred Bogom na vjernost. Nije im smetala činjenica što su bili u još bližoj rodbinskoj vezi nego što su bili ona i Luj VII što je navedeno kao uzrok poništenja braka. Svakako, onda kao i danas sve se može ukoliko si bogat, moćan i uticajan.
Brak sa Henrijem bio je eksplozivan. Brzo mu se uvukla pod kožu. Međutim, ljubav između mladog i neskusnog Henrija i zrele, pametne i lijepe Eleonore zamjenilo je pravo ratno bojište.
Dvije godine poslije, Henri i Eleonora su krunisani za kralja i kraljicu Engleske. Jednu krunu zamenila je drugom. U njihovom braku rođeno je pet sinova i tri ćerke. Međutim, početkom sedamdesetih godina XII vijeka njiho brak je zapao u krizu što se završilo stavljenjem kraljice u kućni pritvor u kom je bila sve do kraljeve smrti 1189. godine.
Postoji još jedna priča vezana za kraljicu Eleonoru. Kralj je bio izuzetno privržen, moglo bi se reći zaljubljen u svoju ljubavnicu Rozamund Kliford koja je navodno otrovana ili ubijena po kraljičinom nalogu. Brak je zapao u krizu od 1168. kada je kraljica sa sinovima prešla da živi u Akvitaniji. Narednih pet godina njen dvor je postao mjesto na kome su se okupljali pjesnici, umjetnici, trubaduri na kome se razvijala „kurtoazna dvorska ljubav“ na kojem je gajen kult platonske ljubavi prema ženi.
Poslije učešća u pobuni koju je predvodila zajedno sa svojim sinovima stavljena je u kućni pritvor 1173. Vraćana je u život odnosno puštana na slobodu da izađe u javnost u posebnim prilikama, naprimjer u vrijeme dočeka Božica.
Konačno je poslije Henrijeve smrti 1189. puštena iz pritvora. Kada je na presto došao njen sin, ljubimac, Ričard Lavlje srce vladala je zajedno sa njim kao regent u njegovom odsustvu dok je on bio u krstaškom ratu.
Učestvovala je iako je bila već u poznim godinama u oslobađanju njenog sina Ričarda kog je oteo austrijski vojvoda Leoplod V i koji ga je predao rimsko-njemačkom caru Hajnrihu VI. Car je tražio otkup od 100 000 maraka što je u ono vrijeme bila ogromna suma. Kraljica je vodila živu diplomatsku prepisku kritikujući papu Celestina III u pismu.
Pisala je:“Da li je tvoja moć dodijeljena od Boga ili čovjeka?“
Vrlo hrabro iznijet stav za jednu ženu koja osim što je bila kraljica bila je i majka koja je patila za sinom koji je nepravedno utamničen.
Tek 1194. Ričard je oslobođen i konačno se sreo sa majkom u Majncu. Pet godina kasnije, Ričard je umro i tada je na presto došao njen najmlađi sin Džon, poznao kao Džon Bez zemlje. To vrijeme je obilježeno i ratom između nje i kralja Džona na jednoj strain i njenog unuka, Arturaod Britanije.
Život kraljice Eleonore je bio pun pustolovina, skandala, ogovaranja i intriga. Putovala je. Bila je supruga i majka kraljeva. Imala je dug život koji je bio ispunjen avanturama. Od osmoro djece koje je podarila kralju Henriju II i dvoje koje je imala sa Lujem VII, od njih deset ukupno, samo njih dvoje ju je nadživjelo. Sahranjena je pored svog supruga, kralja Henrija II. Njena nadgorna ploča okićena je njenom statuom kako leži pored supruga dok u ruci drži i čita Bibliju.
Kraljica je dala da se tijelo njenog supruga kada je preminuo sahrani na njenoj zemlji u Francuskoj. Henri II je bio njen partner, suprug, ljubavnik, tamničar. On je nju pritvorio privremeno ali ona ga je sahranivši na njenoj zemlji zarobila zauvijek.
