8.1 C
Zvornik
19. март 2024.

Sve za ništa!

Od odlaska Osmanskog carstva sa ovih prostora nije bilo skuplje rečenice od one Alije Izetbegovića, izrečene u sali posljednje, stvarno zajedničke, Skupštine u osvit rata, koja je glasila: „Žrtvovaću mir za suverenu BiH“

Piše: Nenad TADIĆ, SRNA

BIJELJINA – Kada su prije 24 godine zapadne sile „sahranile“ SR BiH i priznale „novu BiH“ niko nije imao u vidu mogućnost /danas realnost/ da će se ona prostirati na desetak zajedničkih institucija u centru federalnog Sarajeva.

Nakon „krvavog bosanskog kola“, rasturenih života, izmještenih ljudi i promijenjene istorije, oni koji su vjerovali da prave „suverenu, cjelovitu i nedjeljivu“ BiH sada mogu da je obiđu u jutarnjoj šetnji do lokalne pijace i da se ispozdravljaju sa malobrojnim komšijama, odnosno „zemljacima“.

I zaista, gdje su „bh simboli“, gdje je „bosanska javnost“, gdje je „bh narod“ i gdje živi duh nove države priznate 6. aprila 1992. godine, na dan kada su nacisti 1941. godine bombardovali prvu Jugoslaviju, u kojoj je začeta hiljadu puta veća i prosperitetnija BiH od ove koja se može pregledati sa obližnjeg balkona?

Odgovor je da „bosanski identitet“ stoluje samo u tim, od ratnih stradanja obnovljenim zgradama, u kojima rade birokrate, koje od BiH naplaćuju svoje radne usluge, a mnogi i naknade za odvojeni život.

Jednostavnije rečeno, „bh narod“ čini par hiljada službenika na ugovor, koji, usput, naplate i potrošeni benzin za dolazak u taj skupi administrativni rezervat.

Tolika količina stradanja, mirovnih konferencija, bombardovanja, medijske propagande, para utrošenih u međunarodne tribunale…, a sve to da bi se dobila „država“ koju prolaznik može brže da prepješači nego da opiše!

Jer, mimo najužeg centra federalnog Sarajeva, nema BiH.

Nema je u Republici Srpskoj, sem u opštem vokabularu, nema je u kantonima sa hrvatskom većinom, sem na usnama onih koji zbog radnog mjesta u „administrativnom rezervatu“ izgovaraju naziv „BiH“ kao opštepolitički pojam.

Sve je manje zajedničke „države“ i u velikom dijelu bošnjačke javnosti, koja se prvo obračunala sa benignim zajedničkim nasljeđem poput „Djeda Mraza“, a danas pravi svoj jezik i istoriju.

Da li su zagovornici rušenja, kako se to govorilo, „velikosrpske i jugoslovenske tvorevine“ i stvaranja nove države, mogli i da pomisle da će umjesto „Energoinvesta“, „Unioninvesta“, „Famosa“, „Agrokomerca“, „Šipada“ i drugih dobrostojećih socijalističkih kompanija, koje su hranile nekoliko miliona ljudi, danas prebrojavati humke i očajne nezaposlene radnike?

Ko je mijenjao federalnu jedinicu sa zaokruženom ekonomijom, bez unutrašnjih granica i nacionalne homogenizacije, za birokratske institucije smještene u zgradama izgrađenim u užem centru Sarajeva mahom u doba austrougarske aneksije i prve i druge Jugoslavije?

U kojoj „državi“ i u kom „društvu“ danas žive oni koji su pustili „niz vodu“ realnu multietničku republiku sa socijalno zadovoljnim ljudima i platežnim firmama, da bi ih kasnije prodavali u bescijenje zarad otplaćivanja svoje suverenističke ambicije?

Od odlaska Osmanskog carstva sa ovih prostora nije bilo skuplje rečenice od one Alije Izetbegovića, izrečene u sali posljednje, stvarno zajedničke, Skupštine u osvit rata, koja je glasila: „Žrtvovaću mir za suverenu BiH“.

Najopštije upoređivanje onoga što je mijenjano i ovoga za šta je mijenjano dovešće buduće, sadašnjim politikantstvom neopterećene, istoričare i ekonomiste u poziciju da cijepaju svoje diplome kako ne bi morali da objašnjavaju – neobjašnjivo.

Narodi na ovim prostorima možda, zaista, proizvode više istorije nego što je mogu podnijeti, ali onome što danas nosi titularni naziv „BiH“ najuspješniji brend jeste apsurd.

Tako one koji su bili protiv trampe izvjesnog danas za nesigurno sutra i tražili da se ne mijenja stabilna federalna jedinica za hiljade topografskih i ratnih kota, sada kao „zločince“ iz Haškog suda šalju na dugogodišnje robije.

Istovremeno, oni koji su praveći nove države prema svojoj fiks-ideji ostavili ljude i bez glava i doživotno bez pravog posla – uživaju penzije sa mirisom /ratnih/ ljiljana.

Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju može da pravi i tumači istoriju kako god hoće, ali novu multietničku BiH nikada neće stvoriti, jer je ona kao takva i srušena u ime neke „nove multietničnosti“.

Uostalom, ne možete osuditi one koji su bili protiv ovakve BiH i, pri tom, kao svjedoke za taj „zločin“ pozvati one koji su ovu BiH i napravili svojom politikom nezavisnosti po svaku cijenu, a očekivati pomirenje i zajednički život.

Kontinuitet srednjovjekovne Bosne na više vijekova ukinuli su turski osvajači, da bi je moderni suverenisti i haška pravda zatrli, i to ne samo kao funkcionalnu državu, već i kao ideju.

POVEZANO

ISTAKNUTO

IZBOR UREDNIKA

Pratite nas

25,923FanovaLajkuj
1,112PratilacaZaprati
955PratilacaZaprati
1,123PretplatniciPretplatite se