18.4 C
Zvornik
28. март 2024.

Salkić negira Srpsku, a u njoj zarađuje platu

Kada govori o diskriminaciji, Ramiz Salkić bi trebalo da se sjeti kako se ponašaju vlasti u lokalnim jedinicama Federacije BiH – Sapni, Kalesiji, Teočaku i drugim mjestima prema srpskim povratnicima

Piše: Milorad GUTALJ, SRNA

ZVORNIK – Tvrdnja potpredsjednika Republike Srpske Ramiza Salkića da vlasti Srpske žele da izazovu bijes Sarajeva i Bošnjaka, te međunarodne zajednice do sada najmasovnijim obilježavanjem 9. januara kao Dana Republike Srpske, uvredljiva je za srpski narod u cjelini.

Nastoji li Salkić da sugeriše ovom tvrdnjom, koja se ne temelji na istini, da bi trebalo da vlasti Republike Srpske pitaju Sarajevo, Bošnjake ili međunarodnu zajednicu kada će i koje datume obilježavati i slaviti?

Da ima imalo političke iskrenosti, mudrosti, pa i komšijske zrelosti, Salkić bi čestitao, ne samo vlastima Republike Srpske, nego i cjelokupnom srpskom narodu, 9. januar – Dan Republike Srpske.

NJegovo umetnuto „kao“ jeste negacija i Srba i Republike Srpske i to Salkić zna, jer svoju političku karijeru gradi na negiranju Republike Srpske, dok ga, istovremeno, plaća ta ista Republika.

Salkićeva tvrdnja da se proslavom 9. januara radi o „jeftinom prkosu legalnim organima države BiH, u čijim su institucijama takođe Srbi“ odudara od stvarnosti, jer „država BiH“ ne postoji u Ustavu, već samo BiH, koja je sastavljena od pravno-teritorijalnih federalnih jedinica, odnosno Republike Srpske i Federacije BiH.

Ako to Salkić zna /a zna/, čemu onda negiranje postojećeg, a glorifikovanje nepostojećeg? Čemu negiranje istorijskih datuma Republike Srpske a glorifikovanje „države“ BiH, koja, kao takva, ne postoji?

Tvrdeći da je proslava 9. januara uvredljiva za muslimane, jer negira njihova vjerska osjećanja, Salkić zaboravlja da je to istorijski dan Srpske koji nema nikakvih dodirnih tačaka sa vjerskim osjećanjima bilo koje vjerske zajednice.

NJegovo upozorenje „da su 20 godina poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma Bošnjaci u Srpskoj izloženi zastrašujućoj diskriminaciji“, jeste drsko, krajnje nepošteno, neljudsko i neistinito.

Kada govori o diskriminaciji, Salkić bi trebao da se sjeti kako se ponašaju vlasti u lokalnim jedinicama Federacije BiH – Sapni, Kalesiji, Teočaku i drugim mjestima prema srpskim povratnicima.

Koliko Srba ima zaposlenih u administraciji ovih lokalnih jedinica, koja su njihova prava, kojim jezikom govore, imaju li učenici nacionalnu grupu predmeta, kao i niz drugih stvari? Ništa od toga nemaju, jer skoro da i nema Srba u tim lokalnim zajednicama.

Salkićevim rječnikom rečeno – „protjerani su, a zatim im je spriječen povratak“.

On govori samo o jednoj dimenziji, o kojoj nikada nije govorio realno i istinito nego samo kritizerski, a ta dimenzija je povratak Bošnjaka u Republiku Srpsku.

Ima i druga dimenzija o kojoj malo ko govori – na području zvorničke opštine u posljednjih desetak godina Crkva Svete Petke Trnove, na Đurđev Gradu, oskrnavljena je 19 puta.

Drveni pravoslavni krst postavljan je, a zatim paljen više puta, sve dok crkveni predstavnici nisu odustali od njegovog ponovnog postavljanja na Đurđevu Gradu.

Spomen-obilježje podignuto na Glođanskom brdu na mjestu stradanja 126 pripadnika Vojske Republike Srpske tri puta je postavljano i razbijano u najsitnije komade, tako da porodice nastradalih nikada nisu mogle oplakati svoje najmilije na cijeloj spomen-ploči, osim na dan postavljanja.

Ista sudbina zadesila je i spomen-obilježje na Crnom vrhu, koje je podignuto na mjestu stradanja 11 pripadnika Vojske Republike Srpske, policije i civila. Skrnavljeno je i razbijano tri puta.

Predstavnici lokalne Boračke organizacije i Opštinske organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila tražili su prisustvo i predstavnika međunarodnih organizacija na dane postavljanja ovih spomen-ploča, da čuju osude ovih vandalskih činova, ali do toga nije došlo.

Ne sumnjajući, niti optužujući bilo koga, a pretpostavljajući da Srbi ne bi „digli“ ruku na svoje svetinje, ostaje gorak ukus nerazumijevanja stvarnosti, i nepoštovanja tuđih vrijednosti.

Zato bi trebalo da Salkić, ako već neće da dođe na proslavu 9. januara – Dana Republike Srpske, smogne snage i da srpskom narodu čestita ovaj istorijski dan, kako bi desetog januara mogao mirne savjesti i čistoga obraza sjesti u fotelju potpredsjednika. Toliko bar duguje Republici Srpskoj.

POVEZANO

ISTAKNUTO

IZBOR UREDNIKA

Pratite nas

25,923FanovaLajkuj
1,112PratilacaZaprati
955PratilacaZaprati
1,123PretplatniciPretplatite se