Ova država ima svoj narod, narod ima jezik, a jezik svoje bolesti. Najopasnija bolest po njega je čovjek. Dok naši susjedi stvaraju sebi jezike, znajući njihovu vrijednost, dotle smo mi svoj srozali u podnožje svoje „visine“.
Piše: Nedeljko Nikolin Kajiš
Prvo je bilo vrijeme kad se ćuti, a onda je došlo ovo, kad se govori. Ćutali smo do iznemoglosti, pregonili preko svake mjere. A evo, i sada, pričom smo prevršili svaku granicu. Za jedne je važno šta se govori, za druge ko govori, a za apsolutnu i jedva primjetnu manjinu – kako se govori? Otežano se krećem po istoriji srednjeg vijeka, ali me je stid od nadolazećeg vremena nagnao tamo. Ne bih o nacionalnim osjećanjima, jer to su, možda, pomalo istrošeni sentimentalni klišeji, manje-više poznati svima, ali o duhovnim, hoću – i moram.
Moderno nam zlo prijeti jeziku
Još krajem 12. vijeka Stefan Nemanja je, na samrtničkoj postelji, izgovorio riječi koje nedvosmisleno govore o snazi i potrebi jezika. Između ostalog, rekao je i to da, „narod koji izgubi svoje riječi prestaje biti narod…“ i, da „poslije izgubljenog jezika nema naroda“.
Za srpski jezik i sveci su se borili…
Nismo mi izabrali ovaj prostor za život; nebo nam ga odredilo. A onima kojima nebo određuje mjesto bivstvovanja, tankovrati su i nikad spokojni. Zato moramo više voditi računa o sebi nego drugi, ako hoćemo da budemo, da jesmo. Mi smo mali narod, i za druge beznačajan, ali sebi nužan. A nužnost podrazumijeva sve, u granicama čojstva, moguće, da se opstane, da se traje. Silom se ne možemo oduprijeti nikome. Ali pameću – možda – svakome. Za tu vrstu „oružja“ najbolji su primjer dali Tesla, Vuk, Andrić, Predić, Mokranjac…). Sve promjene režima, vlasti, religija… nisu u stanju da pomrače veličinu ovih ljudi. A gle „čuda“ – govorili su svoj, maternji – srpski jezik.
„Grijeh je škoditi otadžbini“, kaže Seneka. Još veći je moći joj biti od koristi, a ne htjeti, dodali bismo. Državi u kojoj živimo može svako nauditi, ali i pomoći joj. U zavisnosti od toga s’ čime ko raspolaže; „mali čovjek“ može malo, „veliki“ – mnogo. Mediji imaju ogroman uticaj na javnost. Nesigurni slušaočev um će im, po logici stvari, uvijek vjerovati, čak i onda kad ih ne razumije. I ne samo da će im povjerovati, već će to smatrati mudrim i, nadasve, konačnim. Novinari (uz časne izuzetke) to koriste, pa često djeluju samouvjereno, nadobudno, drčno…
Ronioci su ponirali u dubinu jezera, vršili ispitivanja, trenirali. Novinarka jutarnjeg programa kaže: „Samo entuzijazam i adrenalin su ih natjerali na to“. Komšinica me, dok srče kavu, pita: „A koje su vjere ta dvojica što su i po ‘vakoj studeni naćerali u vodu?“, misleći na entuzijazam i adrenalin. U TV vijestima, s velikim ushićenjem, urednik zbori: „Artikulisano političkim vokabularom, najzad je izvršena inauguracija prvog čovjeka kolektiva…“ Strašno je čuti ovakve riječi. One ne trebaju nikome. One plaše svakoga. Udaljavaju slušaoca od vijesti, novinara, televizije, pa, čak, i od sebe sama. Nisam siguran da onaj na Zmijanju, Lijevču, ili Potkozarju, koji gleda, i sluša, razumije to što mu se govori. A bio bi tome rad. I bio bi to red. Uz ovakve informacije slušaoci bi, pored sebe, morali imati Rječnik stranih riječi.
Ovakva priča je zid između „njih“ i „nas“. A trebalo bi da bude most. Morali bismo, prije nego bilo šta kažemo, znati kako će to odjeknuti, hoće li se gdje zaustaviti, primiti? I hoće li dati kakvu korist? To je, valjda, i cilj govora. Osim toga, sa slušaocima smo već dugo u krizi. Sve ih je manje. A čim je njih manje, govorljivih je više. Oni djeluju „po sistemu spojenih posuda“. Za manjak slušalaca krivi su govornici. Ne znaju pričati, ne umiju raditi svoj posao…
