Čovjek koji je posle 44 godine oslobođen iz zatvora suočio se sa brojnim iznenađenjima nakon povratka u savremeno društvo.
Otis Džonson je imao 25 godina kada je 1970. osuđen zbog pokušaja ubistva policajca, a oslobođen je ljetos, kada je imao 69 godina.
Novinari “Al džazire” na engleskom pratili su ga u šetnji po Njujorku, gdje mu je bilo potrebno izvijesno vrijeme da se navikne na niz stvari koje su danas uobičajene, kao što su ogromna ponuda namirnica, tehnologije i visoke cijene.
Tokom 44 godine njegovog boravka iza rešetaka, spoljašnji svijet se promijenio, a on od 1998. više nije u kontaktu s porodicom. Kaže da se sjeća mnogih lijepih stvari koje je proživio sa svojim najmilijima i da mu je veoma teško, jer mu porodica zaista nedostaje.
Kada je pušten na slobodu, dobio je lične isprave, 40 dolara i dvije karte za autobus. Otis kaže da je “uglavnom sam”, ali da je stupio u vezu sa neprofitnom organizacijom u Harlemu, koja nudi besplatan smještaj i usluge bivšim zatvorenicima.
„Primjetio sam da svi, ili većina, razgovaraju sami sa sobom“
“Zbog boravka u zatvoru sam mnogo propustio”, kaže on za „Aldžaziru“. “U početku mi je bilo malo teško zato što se toliko toga promjenilo.”
Odmah po izlasku iz zatvora, odvezao se metroom do Tajms skvera u centru Mehnetna i doživio veliki kulturološki šok. Kada je pokušao da telefonira iz javne govornice, ustanovio je da četvorominutni razgovor, umjesto 25 centi, košta jedan dolar. Zatim je shvatio da većina ljudi uopšte ne koristi govornice, mada mu je i za to bilo potrebno izvesno vrijeme.
“Primjetio sam da svi, ili većina, razgavaju sami sa sobom. Kada sam ih malo bolje pogledao, shvatio sam da imaju nešto u ušima”, kaže on. Zapitao se da li su svi postali agenti CIA ili nešto slično. “Jedino sam tako sebi mogao da objasnim ljude koje se šetaju naokolo sa žicama u ušima.”
Još čudnija mu je bila činjenica da su ljudi toliko zaokupljeni tehnološkim uređajima da uopšte ne gledaju oko sebe.
“Nije mi bilo jasno kako to rade… Kako uspjevaju da hodaju i razgovaraju telefonom, a da pri tom ne gledaju kuda idu”, kaže on.
Iako su tehnološka dostignuća bila najkrupnija promjena koju je primjetio, i svakodnevne stvari u životu izazivale su Otisovo čuđenje.
Ima toliko toga za jelo, pa je teško naći ono što tražiš
Umjesto da žali za izgubljenim godinama života, Otis se trudi da novostečenu slobodu iskoristi na najbolji mogući način
“Jedem sve i svašta, jer vidim sve te nevjerovatne stvari i želim da ih probam”, kaže on dok obilazi samoposlugu.
“Ima toliko toga za jelo, pa je teško naći ono što tražiš. Na primjer, kikiriki buter. Bio je sa želeom. Nikada ranije tako nešto nisam video”, kaže on i priznaje da neke proizvode bira samo zbog veselog pakovanja.
Mada je godinama bio u zatvoru, Otis nije ogorčen. Trudi se da izvuče od života najbolje što može, sluša druge ljude i porodice u autobusu ili, jednostavno, posmatra prolaznike.
“Navikao sam da budem sam, ali biti dio društva je dobar osjećaj.”
Umjesto da žali za izgubljenim godinama života, Otis se trudi da novostečenu slobodu iskoristi na najbolji mogući način. Zbog toga je odlučio da otvori sklonište za žene, mada za to nema sredstava.
“Ne vrijedi da budete gnjevni, zato što će vas to samo sputavati u nastojanju da se razvijate i idete dalje”, objašnjava on. “Ne mislim da mi društvo bilo šta duguje. Vjerujem da se sve se događa s razlogom. Zato sam raskrstio s prošlošću i okrenuo se budućnosti. Idem napred. To je jedini način da opstanem u društvu.”
[mom_video type=“youtube“ id=“OrH6UMYAVsk“]
