18.1 C
Zvornik
28. март 2024.

Ovih osam stvari niste znali o Alfredu Hičkoku

Znate li kako je natjerao svoje glumačke zvijezde da budu onako uvjerljive kada vrište zbog noža ili napada ptica? Znate li šta je govorio o glumcima? Saznajte u ovom tekstu više o besmrtnom majstoru filma.

Hičkok je po mišljenju mnogih najuticajniji filmski reditelj svih vremena i svakako jedan od najvećih reditelja u istoriji filma. Rodonačelnik horora i psihološkog trilera, uspio je da do dana današnjeg svojim filmovima izaziva jezu. Poznat po tome što se pojavljivao u svakom svom filmu, u gotovo šest decenija dugoj i bogatoj karijeri režirao je više od 50 filmova, od koji je 16 imalo nominacija za Oskara.

Opsesivno vezan za plavuše

Ovaj reditelj važio je kao pedantan, uvek besprijekorno obučen čovjek koji je na snimanja dolazio u odjelu, s kravatom. Međutim, njegov odnos prema glumcima nije bio tako besprijekoran.

Jednom prilikom izjavio je da zavidi Voltu Dizniju koji „svoje glavne junake može da zgužva, pocjepa“. Njegov citat da nikad nije „rekao da su glumci stoka, nego da ih treba tretirati kao stoku“ ostao je zabilježen kao jedan od najgorih koji je upućen prema holivudskim zvijezdama.

Bio je opsesivno vezan za plavuše koje su tumačile glavne uloge u njegovim filmovima, a da bi iz njih izvukao najuvjerljivije uloge, imao je običaj da se služi morbidnim trikovima:

Dženet Li, koja je igrala u njegovom filmu „Psiho“ doživjela je da joj u kadu u kojoj se kupa (u vreme legendarne scene ubistva) ubaci zmiju kako bi što uverljivije vrištala.

Tipi Hedren, zvijezda „Ptica“ morala je da preživi napad pravih ptica tokom snimanja, od kojih je jedna za milimetar promašio njeno oko.

Mnogo godina kasnije, kada je na zapadu počelo sve glasnije da se priča o seksualnom uznemiravanju, Tipi Hedren je otvoreno progovorila da je samo jedna od glumica kojoj je Hičkok uništio karijeru svojom posesivnošću.

Porodica izvor morbidnosti

Veoma strogi roditelji Alfreda Hičkoka svojim ponašanjem i neprimerenim kaznama značajno su doprinijeli  tome da filmski genije kasnije postane kralj horora. Opšte je poznato da je svakodnevno morao u stavu mirno da podnosi izveštaj svojoj majci o tome šta je radio od jutra. Ako nešto ne bi bilo po volji njegovoj mami, kažnjavali su ga (između ostalog) beskrajnim stajanjem u ćošku.

Otac, kog je Hičkok opisivao kao nervoznog čovjeka, ga je jednom prilikom poslao u policijsku stanicu sa porukom, a kada je načelnik pročitao papirić koji je donio, zaključao je Alfreda u ćeliju uz upozorenje: „To je ono što se dešava lošim dječacima“. Alfred je tada imao pet godina.

Zato nije ni čudo što je jednom prilikom izjavio da mu je djetinjstvo bilo izuzetno nesrećno i tužno. Nikada nije uspostavio blizak kontakt sa rođenim bratom i sestrom.

Uzori

Alfred Hičkok je bio opterećen kompleksima: Nizak i debeo od malena, predmet podsmjeha u školi i maltretiranja u kući, nalazio je utjehu u detektivskim pričama i horor ostvarenjima.

Omiljeni pisac mu je bio Edgar Alan Po, za kog je kasnije rekao da je bio njegov prvi pravi veliki uzor:

„Mislim da bi moji filmovi bili mnogo drugačiji da nisam upoznao njegovo djelo. Ne bih da zvučim neskromno, ali ne mogu da ne uporedim ono što sam želio da kažem svojim filmovima s onim što je poželio da poruči svojim delima. Potpuno nevjerovatna priča je ispričana izuzetno logično, tako da vam se čini da bi ista stvar sutra mogla da se dogodi i vama“, govorio je Hičkok.

Strahovi: Bojao se jaja i policajaca

Kao i sve poznate zvijezde Holivuda, a Hičkok je bio u pravom smislu riječi – baš to, ovaj fantastični filmski reditelj imao je dve fobije: od policajaca i od – jaja.

„Moja žena zna da se ja prosto oduzmem kada vidim policajca na ulici. Ne umijem ništa da progovorim“, rekao je jednom prilikom Hičkok. Zbog toga, navodno, nikad nije imao vozačku dozvolu: čisto da ne bi napravio glupost kada policajac pokuša da ga zaustavi.

Ta fobija je razumljiva s obzirom na epizodu iz detinjstva. Ipak, druga velika fobija bila je teško objašnjiva.

„Jaja su grozna stvar. Da li ste vidjeli ikad išta gadnije od razbijanja ljuske jajeta i prolivanja njegove žute tečnosti? Krv je vesela, crvena, žumance je žuto i gadno. Nikada ga nisam probao“, priznao je Hičkok.

Odnos sa ženom

Alma Revil koja je rođena samo dan nakon Hičkoka u istom dijelu Londona, pratila je majstora psiholoških trilera i rodonačelnika horora u stopu.

Neugledna, ali zadužena za njegov uspjeh, Alma je sa Alfredom razvila posebnu vrstu odnosa. Zahvaljujući njenoj gotovo fanatičnoj odanosti, Hičkok joj je povjerio sve poslove vezane za njegovu karijeru:

Alma je pročitala svaki scenario, ispratila svaki budžet, bila je organizator svega čime se on bavio, a za to je bila i dobro plaćena, jer je u svakom Hičkokovom filmu bila potpisana kao savjetnik.

Ono što je Hičkoku bilo bitno u životu sa ženama bilo je „da se dobro jede, dobro pije, i spava“. Poznat je i njegov citat: “Srećno oženjen je samo onaj čovek koji razume svaku reč koju njegova žena nije rekla.”

Trebalo je da režira propast “Titanika”

Hičkok je gledao na filmove kao na „život sa isječenim dosadnim delovima“.

Snimio je više od 50 filmova. Iako navodi da je karijeru počeo sa ostvarenjem o „Džeku Trbosjeku“ (1927), Hičkok je snimio dva filma prije toga: „Bijelu senku“ 1923. godine koja je ležala decenijama u šupi u gradu Hejstings, a potom i melodramu „Vrt zadovoljstva“ (1925). Najpoznatija ostvarenja su mu „Ucjena“ (koji je snimio u Britaniji), „Čovjek koji je previše“ i „39 koraka“.

Krajem tridesetih godina seli se u Holivud, gdje snima „Rebeku“ za koju je 1940. dobio Oskara. Pedesete godine 20. vijeka ostaće zapamćene kao godine najvećih uspjeha slavnog reditelja: „Nazovi M radi ubistva“, „Drž’te lopova“, „Prozor u dvorište“, „Vrtoglavica“, „Sever – severozapad“ i „Psiho“ nastali su u tom periodu.

Malo je poznato da je Hičkok trebalo da ekranizuje prvu verziju filma o propasti Titanika, ali nije pristao da ga režira jer nije uspeo da pronađe adekvatan brod za snimanje!

Izgubljeni filmovi, a među njima “Planinski orao”

Nakon prvog (zvanično priznatog) filma o Džeku Trbosjeku s kojim je kasnije slavni reditelj po prvi put bio priznat, Hičkok je snimio film pod nazivom „Planinski orao“. Ovaj film – više ne postoji. Osim nekoliko fotografija, danas nije sačuvana nijedna kopija filma.

Hičkok je jednom prilikom rekao da mu zbog toga nije nimalo žao, tim pre što je  za njega taj film bio „banalna melodrama“.

Planinski orao bio je crno-bijeli nijemi film snimljen 1927. godine u englesko-nemačkoj produkciji. Film je sniman na lokacijama u austrijskom Tirolu, pri čemu je ekipa trpela stalna kašnjenja i druge probleme izazvane vremenskim prilikama.

Postoji još jedan Hičkokov film koji nikad nije prikazan – a koji je dokumentarne prirode. U njemu je majstor horora bio supervizor.

“Ljudi vole osjetiti užas i strah”

Majstor psiho-trilera ostao je upamćen što je održao najkraći govor na dodjeli jedne filmske nagrade: „Hvala“ je bilo sve što je rekao na dodjeli jedne od posljednjih nagrada. Ipak, Hičkok ne bi bio Hičkok da nisu zabilježene još neke od njegovih izjava:

“Ja sam filantrop: pružam ljudima ono što oni žele. Ljudi vole osjetiti užas i strah. Uvek se postaraj da publika pati što više”, rekao je Hičkok.

Godinu pred smrt Hičkok je po prvi put na dodjeli neke nagrade pohvalio svoju ženu:

„Da krasna gospođa Revil nije prihvatila životni ugovor bez odstupnice, gospodin Alfred Hičkok možda bi i danas bio na istom ovom mestu, ali ne za ovim stolom, već kao jedan od konobara u dvorani“, rekao je tada.

Godinu dana kasnije umro je u snu u svom domu u Los Anđelesu, od zapaljenja bubrega.

POVEZANO

ISTAKNUTO

IZBOR UREDNIKA

Pratite nas

25,923FanovaLajkuj
1,112PratilacaZaprati
955PratilacaZaprati
1,123PretplatniciPretplatite se