Predsjednik Udruženja ratnih vojnih invalida Zvornik Dragislav Mijanović predložio je da se uputi javni poziv predstavnicima izvršne i zakonodavne vlasti u Srpskoj i BiH, posebno Sudu BiH i predstavnicima međunarodne zajednice, da odgovore zašto i nakon 23 godine od zločina nad 32 srpska civila i vojnika na Čemernu nije pokrenut sudski postupak protiv izvršilaca.
Mijanović je naveo da je obdukcijom utvrđeno da su žrtve ubijane na najsvirepiji način – klanjem, spaljivanjem, davljenjem, ubijanjem tupim predmetima, što nije bilo dovoljno da se pokrene postupak protiv izvršilaca.
„Ključni svjedoci koji stare, žive u nadi da će pravda biti zadovoljena. Ne mali broj svjedoka se iselio u strane zemlje i prekinuo svaku vezu sa ovim krajem, ali ne i nadu da će zločinci koji danas slobodno žive, odgovarati. Nama moral i lična odgovornost prema žrtvama ne dozvoljavaju da ćutimo“, rekao je Mijanović.
Služenjem parastosa, prisluživanjem svijeća i polaganjem cvijeća na Spomen-obilježju u selu Čemerno u opštini Ilijaš, danas su obilježene 23 godine od svirepog zločina nad 32 srpska civila i vojnika, koje su 10. juna 1992. godine ubili pripadnici takozvane Armije BiH.
Parastosu za ubijene prisustvovali su članovi porodica srpskih žrtava iz Zvornika, Bijeljine i Brčkog.
Današnjem pomenu prisustvovao je i Momir Bunjevac koji sada živi u Bijeljini, a koji je kobnog 10. juna 1992. godine ostao bez osam članova porodice.
„Braća Jovan i Aćim Bunjevac došli su u Čemerno iz Debele Međe da bi spasili svoje porodice. Bili su bogata porodica i sa sobom su doveli stoku. Nisu preživjeli napad, njih su pobili na razne načine, stoku otjerali, a kuće popalili“, priča Momir.
Radoje Lazendić izgubio je sina Ljubišu, koji je imao samo 21 godinu. On kaže da su tokom mučkog napada na selo pobijeni svi koji su se tu zatekli.
„Tog jutra sam došao oko osam časova i vidio užas. Na jednoj kamari našao sam osam ljudi, dvojicu iza jedne zgrade, a jednog iza međe. Sina sam našao u izgorjeloj štali, a našao sam i jednu djevojku koja je sa mnom radila“, kroz suze je ispričao Lazendić, koji je došao iz Brčkog.
Sekula Trifković, koji je do rata živio u Ilijašu, rekao je da je u rodno selo došao tri dana nakon počinjenog masakra u kojem je izgubio više članova uže porodice.
„Kada sam došao, prvo sam uglegao krv i štalu u kojoj je izgorjelo 12 goveda. Tijela svih pobijenih bila su na mjestu gdje je sada spomenik, a bager je preko njih prebacivao zemlju. Kroz spaljeno selo vidio sam jednog djeda kako trči, dok su ostali bili sakriveni u pećinama. Tada sam odveo svog oca Boška, koji je preživio pokolj“, ispričao je Trifković, koji danas živi u Melburnu u Australiji.
On je rekao da su su u Čemernu živjeli ljudi domaćini, koji u proteklih 100 godina nikada nikoga nisu ugrozili. Uglavnom su se bavili poljoprivredom i robu prodavali u Brezi i Visokom.
„Nikad nisam mogao ni zamisliti da ovako nešto može da se desi. Zato bih pozvao sve dobre ljude da ovome stanu u kraj i da se zločinci kazne. Ovakva BiH meni ne treba“, kaže Trifković.
Starješina crkve Svetih apostola Petra i Pavla u Ilijašu Božidar Tanović, koji je služio parastos, rekao je da su prije 23 godine ubijeni ljudi koji nisu imali zlobe u srcu, koji su vjerovali u ljudsku dobrotu i ostali na ognjištima.
„Od zločinačke ruke stradali su nevini ljudi, a počinioci tog gnusnog djela još slobodno žive, vjerujem, bez griže savjesti“, rekao je Tanović nakon parastosa.
Prema njegovim riječima, posebno boli činjenica da odgovorni za procesuiranje zločinaca „ne mrdaju prstom“, te apelovao na nadležne institucije da učine sve kako bi nalogodavci i izvršioci stravičnog zločina na Čemernu bili privedeni i procesuirani.
Žrtve napada muslimanskih snaga na Čemerno su Miloš Bunjevac, Mirosava Bunjevac, Ranko Bunjevac, Slavojka Bunjevac, Đorđo Bunjevac, Koviljka Bunjevac, Goran Bunjevac, Rajko Bunjevac, Novko Ćetković, Spasenija Damjanović, Ranka Damjanović, Jadranka Damjanović, Staka Damjanović, Zdravko Damjanović, Manojlo Đuka, Gojko Ćurđić, Miroslav Janković, Sreten Janković, Radomir Jevtić, Svetozar Kapetanović, LJubiša Lazendić.
U napadu muslimanske vojske iz Breze, Visokog i Kaknja ubijeni su i Milovan Malešević, Žarko Malešević, Nedeljko Mićić, Stanoje Mirković, Miro Pantić, Stana Rašević, Milinko Trifković, Janja Trifković i Rajko Trifković, dok se ostale žrtve vode kao nestale.
Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske podnijelo je 8. marta 2007. godine dopunjenu krivičnu prijavu sa dokazima i imenima 15 Bošnjaka osumnjičenih za ove zločine.
(SRNA)
