15.9 C
Zvornik
29. март 2024.

Fajda i Kajda, VI glava: Zijan

Posle pete glave romana „Fajda i kajda“, zvorničkog autora i pisca Zorana Rakanovića, predstavljamo vam i šesto po redu poglavlje. Ovim prilikom autor poziva sve da prokomentarišu šta misle o ovom poglavlju romana

VI glava: Zijan

[quote color=“#020202″ bgcolor=“#e5e5e5″ arrow=“yes“ align=“right“]

Prethodna poglavlja

[/quote]

Pored vatre što je potpirivao vjetar sjedili su njih dvoje riješeni da budu jedno onoliko koliko im bude Onaj koji jeste dozvolio. Gledaju jedno drugo. Ostalo što život čini onim što zapravo jeste postaje navika. Čak i vazduh pred bjelcan koji se čeka je samo još jedna usvojena navika u zemlji šuma i voda.

A taj vazduh bez onog drugog i nema nekog smisla. On je donio neke ribe nahvatane na brzinu. I jedu po navici. Hladan onaj vazduh. A riba vruća. I gledaju se njih dvoj. Ona je izabrala njega. Ne Mahmuta. I njemu je to dovoljno.

Najednom mu postade jasno da ima života i mimo navika.

Pred očima ispade im neki uglađen čojek. Veza svojega konja. Priđe polako bez straha u očima:

„Dobro neka Vam dadne onaj koji jeste“.

On ga pogleda mrko. Ispod ćebeta postavi kuburu da je i ovaj pridošli vidi.

„Sjedni u miru sa nama. Ima ono što nam je Onaj koji jeste dao. Sjedni dakle i založi sa nama“.

Vazduh rezak gubi se u plućima potpirivan vatrom. A dan okraćo. Brzo sunce izađe. Onaj čovjek nije se nado ovakvom dočeku.

„Ja bi rekao da ti mene, izgleda ne znaš“?

Kao da je uhvaćen u zijanu, prihvati vazduh onakav kakav je bio i okuraži se pa reče:

„Ja bi rekao da je tebi ova kubura poznata“.

Pridošli pljunu pored vatre i otpoče priču:

„Ja sam hećim koji je od njegove milosti carske poslat da vodi računa o zdravlju tog nesrećnika čija je ta kubura. On je navodno prije moga dolaska živ izvađen iz groba“.

Laknu onom zaljubljenom.

„Očekaj der malo. Pričaš li to da si ti hećim koji je izvadio Mahmuta iz groba i oživio“?

„Ama jok ja. Oni njegovi što su ga sahranili oni su ga i izvadili. Njegova carska milost je mene poslala da vodim računa o njegovom zdravlju. Pošto se glas raznio mimo pašaluka i dopro do carskih ušiju“.

Neka tišina uvukla se međ’ njih troje. Nije se čuo žubor vode. Nije se čulo rzanje konja. Nisu ni vidjeli orla što je kružio mimo njih. Nije se ništa čulo sem pogleda. Ponekad taj pogled se ne bi mogo tumačiti. Bježao je ponekad ka vatri, vodi, šumi…

„Znači li to hećime da je Mahmut odista živ i da se glas o njemu toliko pročuo da je prevazišao i ovaj naš pašaluk“.

Hećim pogleda malo u kuburu Mahmutovu. Onda viđe i jatagan u koricama. Prevaziđe strah i upita:

„Ljudi po mom mišljenju i hećimskom i ljudskom, Mahmut je, more bit ovaj put stvarno mrtav. Valjda ga neće opet iskopavat na novo. Istina sahranjen je za vrijeme mladog mjeseca u ilovači“.

„,Pa što ne sačekaše koji dan“?

„Ako mi dozvolite oboje, da putujem sa Vama ispričaću potanko. Ja sam samo hećim. I to me je znanje dovelo doovde. A da se čekalo sa Mahmutovom sahranom ne bi ga imao ko sahraniti“.

Saglasiše se konačno pogledi. Ona prvo pogleda njega. On prihvati i primiše ga za sapatnika.

„Izgleda da je jedna nevolja i tvoja hećime i naša“.

Vjetar dunu jače. Orao iz visina zakrešta kako ga nisu čuli nijedno od njih. Oblaci se navlače k’o da će s nebesa bjelcan odmah početi kititi stabla. A voda izmrznuziti…

„S nama ćeš hećime. Kako nama bude nek bude i tebi“.

Pokrenuli bi se odmah. A opet onaj sa kuburom i jataganom ne može, a da prije puta ne upita:

„Kaži ti meni da li je moguće da onaj koga sahrane u ilovaču za vrijeme mladog mjeseca odista ne umre“.

Hećim ga gleda. Ko da proniče tajni nesrećnog mladoženje.

„Onaj koji jeste može ono što bi mi da zaboravimo. Mi ga sahranismo, a Onaj koji jeste može mu vratiti nanovo dah“.

Polako se pakuju. Iznenada ustanoviše da se nepoznati, preko nekih ljudi bolje poznaju nego da im Onaj koji jeste da vremena da izjedu džak soli zajedno. Da se natenane upoznaju ne bi se bolje upoznali, nego kad neka nevolja zajednički dođe svima. Nevolja zna da zbliži ljude.

Onako pakujući se pokaza mladoženja ćesu sa zlatom.

„Ne jede se, a opet život zna da visi o onom šta imamo“.

Hećim pokaza i on ima to što ne gori.

„Sliči vatri, a ne gori“.

Kad su se ovako udružili u nevolji u dobru će lako dobri biti. Zaboraviće da je Mahmut uopšte gazio nožicama lako po zemlji šuma i voda. A sa onim što imaju, mogu kako hoće.

A Mahmuta kada bi vidjeli ne bi imali mu šta reći, isto k’o što i on ne bi imao njima. Ponajbolje zaboraviti sve i početi ispočetka i na novo ono što je onaj koji jeste dao živima. A o mrtvima ponekad u neko vrijeme koje se nametne po sebi samo.

„Hećime izgleda da čovjek umre odistinski kad više nema ko da ga se sjeti“?

Kao da su se previše otvorili jedno drugome. Mladoženja baci pogled na mladu. Noseća je zasigurno. Gleda u nju brižno. Otiišla je sa njim. Šta njoj bi da izabere njega?

Da je izabrala Mahmuta, bio bi i on Mahmutove sudbine. Za treptaj vremena zažali što nije bilo upravo tako. Bilo kako bilo ne može se vratiti zagubljeno. A zagubljeno draže nego nađeno. Možda se ponekad isplati tražiti ono šta se izgubilo. Ko uspije naći, nađe trenutak. I sve se opet vrati u zbilju.

Zbilja se mora podnijeti onaka kakva je odista. Ponekad kao so opora. A da nije soli čime bi se osolila ova riba u vodi. Bila bi opora u našim ustima. Opora u želucu. I vazduh bi bio opor.

„Haj’mo hećime, da nas noć ne zatekne ovdje“.

„Jakako, ima dana za divana“…

Polako krenuše. Vazduh memljiv ko da će bjelcan ih uhvatiti na putu.

POVEZANO

ISTAKNUTO

IZBOR UREDNIKA

Pratite nas

25,923FanovaLajkuj
1,112PratilacaZaprati
955PratilacaZaprati
1,123PretplatniciPretplatite se