Mnogo toga je činjeno da se Dodik sruši sa vlasti. Legitimno, na izborima, kao i raznim drugim, zasada neuspješnim pokušajima. Od pokušaja destabilizacije njegove vlasti, tako što su se organizovali protesti čiji je povod bio socijalno-ekonomske prirode, borba protiv kriminala i korupcije, a prikriveni cilj rušenje Dodika, do pothranjivanja sujete jakim ličnostima unutar SNSD-a, kako bi se suprotstavili Dodiku. Na tome se radilo nekoliko godina i još će se raditi. Pored svega navedenog, Dodik je i na posljednjim izborima izašao kao pobjednik, ali ipak oslabljen, ako ne i „ranjiv“.
Kome odgovara takva situacija u kojoj se političari i političke stranke u Republici Srpskoj međusobno optužuju za sve i svašta, koriste govor mržnje (pri tome ne isključujem nikoga, pa ni predsjednika Dodika), kritikuju postojanje kriminala i korupcije, a u njihovim najvišim redovima su ljudi koji vrše zloupotrebu zakona, funkcija, vrše utaju poreza… slabe vlast i urušavaju autoritet institucija RS? Možda neki zapadni centri moći ne žele srušiti Dodika, nego ga samo oslabiti, kako bi ga primorali da radi u njihovom interesu. Dakle, navedena situacija odgovara ponajviše onim snagama koje su izvan Republike Srpske. To su snage koje žele da naprave iskorak BiH u pravcu „funkcionalnosti“ i centralizacije, i to sve putem reformi i promjene Ustava na štetu entiteta. Za tako nešto neophodna je saglasnost i Republike Srpske. I upravo Dodik, koji bi bio ranjiv, bez značajne podrške i ostao sam, najbolje bi mogao uraditi ono što Sarajevo i neki zapadni centri moći žele. A to je centralizacija BiH, ulazak u NATO i stvaranje plodnog tla u Federaciji BiH i Republici Srpskoj kako bi njihovi resursi i njihovi građani bili maksimalno eksploatisani od nadolazećih multinacionalnih korporacija, kompanija sa Zapada.
Zaista, kako kažu neki naši političari, Republika Srpska se brani i ekonomijom i njenim zakonima. Zato i pozicija i opozicija trebaju jedinstveno nastupiti kako bi se odbranili od novog talasa koji dolazi iz Evropske Unije u vidu EU inicijative. Taj talas sa sobom nosi reforme, propise i zakone, i koliko god njih argumentovano ili ne opravdavali, njihov krajnji cilj je stvaranje ambienta u kojem bi strane kompanije najjeftinije došle do vlasništva nad našim resursima i na najpovoljniji način eksploatisali našeg radnika. Navešću samo primjer mogućeg usvajanja zakona koji omogućuje smanjenje poreza na plate (i smanjenje izdvajanja za zdravstveni i penzioni fond), pojeftinjenje radne snage, stvaranje okolnosti za privatizaciju, između ostalog, i elektroprivrede i šumskih gazdinstava. Takvi zakoni, i te kako odgovaraju stranim kompanijama, ali ne i našim radnicima i našoj državi. Ako političke stranke i narod budu jedinstveni, ono što je štetno za Republiku Srpsku ne mora se usvojiti, a ako budemo međusobno razjedinjeni i posvađani, onda ćemo morati.
Da Dodik ne bi krenuo stranputicom, a pokazalo se da je on vještiji i kada izdaje i kada brani opšte interese od svih aktuelnih političara, njega ne treba učiniti ranjivim (već naprotiv).
Političke stranke, pa bile one i opozicione, mogu učiniti i ovako:
Dati maksimalnu i otvorenu podršku Dodiku kao vođi, a samim tim prenijeti i svu odgovornost na njega. Na takav način on se ne bi osjećao ugroženim, već bi osjetio izazov, da tako ojačan i inspirisan maksimalno radi za Republiku Srpsku i njene građane. Tada Dodik ne bi išao putem vođe-diktatora, nego putem vođe-sabornosti. Organizovao bi kreativne sastanke sa političkim strankama, ali i sa drugim grupacijama i sposobnim ljudima. Na njima bi se definisali problemi iz raznih oblasti (obrazovanja, zdravstva, ekonomije, socijalne zaštite…) i dolazilo do najboljih i konkretnih rješenja. Mogla bi se uspostaviti i alternativna vlada, koja bi iz svog ugla iznosila eventualne kritike kada je u pitanju izvršna vlast i nudila svoja rješenja. Treba izbjeći kritike koje su same po sebi cilj i na taj način osloboditi vrijeme za plodonosan rad. Uspostavljati istinske vrijednosti, motivisati omladinu na rad i zadovoljstvo…
Takav pristup opozicije i pozicije, kao i ponašanje Dodika kao istinskog vođe, stvorio bi u svima njima i svima nama ljepšu i dublju spoznaju politike, međusobno poštovanje i spremnost da se sa ljubavlju žrvujemo za opšte dobro. Bio bi to naš način života.
Tako bismo pokazali dobru namjeru i pokrenuli sve unutrašnje kapacitete, privredu, stvarali domaće proizvode, koje bi svi mi kupovali i trošili… uspostavili istinske institucije, pravednije društvo i na taj način ne bi ušli u dužničko ropstvo i ne bismo bili sluge na zemlji koju su nam predali preci.
Ne bi to bilo jednoumlje ili jednopartijski sistem, već sloboda mišljenja, djelanja i popravljanja. Popravljanje bi polazilo od sebe, tako što bismo prvo mi činili dobro, a tek onda mogli isto tražiti od drugih.
Ukoliko Dodik ne bi pokazao istinski kvalitet vođe, on bi se sam „srušio“ i na prvim narednim izborima doživio poraz, prepuštajući tu ulogu drugome. To je najsigurniji i najbrži način njegovog rušenja, sve ostalo nosi sa sobom štetne posljedice po Republiku Srpsku i njene građane. Ukoliko Dodik ima istinske sposobnosti vođe, koji vodi narod i Republiku Srpsku u sveopšti boljitak, bez obzira i na očigledne poteškoće, onda ga nije dobro rušiti.
U Banja Luci, 9.2.2015. g, Predsednik Pokreta „Izbor je naš“, Dane Čanković
