14.3 C
Zvornik
28. март 2024.

Fajda i Kajda, V glava: Neka našeg i u gori vuka

Posle četvrte glave romana „Fajda i kajda“, zvorničkog autora i pisca Zorana Rakanovića, predstavljamo vam i peto poglavlje. Ovim prilikom autor poziva sve da prokomentarišu šta misle o prvom poglavlju romana

V glava: Neka našeg i u gori vuka

[quote color=“#020202″ bgcolor=“#e5e5e5″ arrow=“yes“ align=“right“]

Prethodna poglavlja

[/quote]

Sumnja se uvlačila k’o zebnja. Kao snijeg što se čekao da može svaki čas napadati. I po tom snijegu tabanati nije uputno. Tragovi bi vodili negdje. Odali bi prisustvo drugačijih nego šta su oni. A oni ni po čemu nisu drugačiji od ostalih koji žive u zemlji šuma. Možda je sila prilika odmetnula odmetnike. I po nepisanom pravilu odmetnici će naći prije vas nego vi njih. Takvo nešto se desilo baš njemu. Pobjego je od moguće odmazde poslije Mahmutove smrti. Ostavio svoj trag koji je sprala kiša. Taj pljusak je takav u ovo doba. Više odaje nego što skriva. A i što bi skrivao samotnog čovjeka koji ne zna i sebe čuvati dok spava. A odala ga vatra koju nije zagasio. Ovi što su ga safatali i ujitili na spavanju kao da ne daju mu riječ reći.

„Peljati me nećete“.

Oni mu ne odgovaraju. A i da im se desi da hoće da ga peljaju ne zna šta bi onako vezan mogao oduprijeti. U toj tišini i takvoj odvratnoj situaciji on hoda korak po korak kud mu pokažu barabe.

„Koji ste“?

„Znate li vi šta hoćete od mene“?

Korak po korak.Čini mu se sve da mu oni po nekom jačem naredjenju ne odgovaaraju.Već ga privode nekom ko će o njegovoj sudbi donjeti sud.Taj sud valjda važi samo njima.Dok traju oni i neko mimo volje ičije.Taj neko je upravo tako blizu njemu.Jer je on sam.A njih dvojica su ga safatali na spavanju.Kiša nije ugasila vatru.Tinjala je.

„Znate li vi šta ću vam ja“?

„Da ne mislite da će vam neko dati neki otkup za moju glavu“.

Šutnja para korake. Para mu misli. Šta ga snađe. Ovo prije Mahmuta nije moglo da se desi. Ovako drčni i osioni ljudi odjednom. Iznjedri ih valjda prazna carska hazna. Zasigurno toliko blaga na tako mnogo žena moglo je iznjedriti samo ovakve lupeže. Njima carska milost više ne znači ništa.

Kada ga privedoše nekoj spilji njemu laknu.

„Harambašo priveli smo uhodu“.

Gleda on tog glavnog razbojnika među njima. Da je ovo i bilo prije skorašnjeg vremena taj se ne bi dugo priječio. Pogleda ga kao da nije ovo vrjeme.

„Ljudi hode a ne uhode“.

Harambaša ga gleda. I kao da mu nije jasno, je li pred njega stao stvarno neki čovjek ili još jedna carska uštva kojoj je bitno da sazna šta bi sa blagom. I gdje su odmetnici, pa da za njim dođu i delije. Pošto ga ošacova onako kako priliči večeri naredi da mu namjeste u onoj spilji mjesta, a ujutru će vidjeti šta će sa njim.

Gledaju u njega, a on u njih. Onako ćutke jedu ono što im je ONAJ KOJI JESTE dao. Ćutke mu se zahvališe jer izgleda da imaju mnogo više nego šta im treba. Imaju i ugled i poštovanje koje ni car nema.

Strahopoštovanje. I priveli su uhodu koji izgleda i nije neki uhoda kad tako tvrdi. Čini im se da je harambaša nešto omekšao kad čeka jutro da odluči o sudbini.

Harambaša ponekad pogleda u krivi nož što ga je uhoda nosio u sebe.

„Da ti nisi morebiti naš“?

Onaj što ga proglasiše uhodom ispod vijeđa svog neponošljivog položaja, a već opraštajući se od svog bijednog života koji prođe tako brzo da ga se sjeća koliko može. Jer proleti, a da nije primjetio da i on diše kao i ovi lupeži pred njim.

„Da me nijeste ujitili ne bio vaš“.

Harambaša potvrdno klima glavom.

„Istina“.

Prija mu što ovaj uhoda ga ne moli za život. Godi mu stav čovjeka koji u takvom položaju na takav način prebire po prošlom životu. Zna da ga ne smije pustiti da ide. Neka jutro ispriča šta će sa njim.

Harmbaša mu daje još jednu večer života. A on bi da se ta večer završi. Jer niko nema da ga opravda. Nema nikog ko bi u ovoj spilji njemu opravdao postupanje. I da li bi odista postao njihov. Da zarad ovozemljskog blaga iznevjeri sebe.

Što je noć odmicala duže ka jutru i on se presabirao sve su mu bliži bili ovi razbojnici.

Činili mu se kao i on što je. Utekao sa razlogom od velike carske milosti. Tako nešto kao što je Mahmutova izistinska smrt ne bi ga ostavila u životu. Nadao se da će neđe se skrasiti nanovo. Biće što i drugi jesu tamo gdje dođe. Ali da bude lupež i razbojnik.

„Harambašo uradi ono što moraš“?

„Naša je prednost, što ništa ne moramo“.

Zora se polako uvlačila kao lupež u spilju. Znao je da je sličan ovim lupežima pred spiljom. Znao je da ni oni nisu vjerovali caru na neki svoj način. Nije znao nijednog od njih. Znao je da kada nemiri prorade svašta padne na pamet.

„Bi li ti pod ovo naše“?

Pogleda pa reče.

„Bi, ako me možeš oboriti stojećki“?

Harambaša prihvati izazov i porvaše se oprave. I nadjača harmbaša. Posle je i duže skočio nego on izmjesta. I kamen je dalje bacio nego on. I bio je u svakoj vještini bolji od njega.

„Tvoj sam harambašo“.

Onaj ostatak družine se pomiri sa harambašinom odlukom da još više ojača družinu. Jer dok je njega, on se pita. I znaju i oni da harambaša zna šta radi. Zna on. A i oni znaju da će i sjutra ruditi sunce. I još će hljeba pojesti sa njim. Jer zlo je pobjeći od carske milosti. I biti u prednosti jer ništa oni ne moraju. Jedino umrijeti. Kao da ga novo svitanje tješi.

A harambaša konačno prozbori ono što su htjeli čuti.

„Neka našeg i u gori vuka“.

 

 

POVEZANO

ISTAKNUTO

IZBOR UREDNIKA

Pratite nas

25,923FanovaLajkuj
1,112PratilacaZaprati
955PratilacaZaprati
1,123PretplatniciPretplatite se