Za obilježavanje slave najvažniji su svijeća, kolač, žito i vino, a u moderna vremena se ponekad zaboravlja na sveca, a suviše velika pažnja posvećuje hrani i piću.
Krsna slava, kao simbol identiteta srpskog naroda, ostala je neokrnjena, ali se uslijed društvenih promjena način obilježavanja mjenjao – i danas domaćini nastoje da pripreme što bogatiju trpezu, dok iz Srpske pravoslavne crkve podsjećaju da hrana i piće nisu suština slave.
Proslava sa mnoštvom pretjerivanja nije ono što se može vezati samo za kraj 20. i početak 21. vijeka, smatra muzejski savjetnik u Etnografskom muzeju Marko Stojanović, piše Tanjug, a prenosi „Politika“.
On je ukazao da je Stevan Sremac svoju „Ivkovu slavu „, pošto nije riječ o naučnoj fantastici, sasvim sigurno bazirao na primjerima iz svoje okoline i dodao da je slava ostala do danas neokrnjena.
„Proslavlja se i danas na način koji prepoznaju ne samo oni koji učestvuju, već i posmatrači koji pripadaju drugim konfesionalnim, etničkim zajednicama“, istakao je Stojanović.
Koncept kojeg se treba pridržavati prilikom obilježavanja slave postavio je Sveti Sava i on se praktikuje već devet vijekova, a do promjena je dolazilo uslijed različitih društvenih okolnosti – promjena sistema, okupacija…
Stojanović je ukazao da je nekada proslavljanje slave jednim dijelom čak i u posne dane morao da bude mrsan ukoliko dođu Turci, a slavska svijeća je držana pod loncem kako se ne bi vidjela iz daljine, posebno zimi, piše Sensa.
„U socijalizmu je, na primjer, mnogo ljudi proslavljalo nešto što se može nazvati krsnom slavom, ali ona nije imala sva verska obeležja. Tako su članovi Saveza komunista proslavljali neku svetovnu varijantu slave“, rekao je on.
Slava je ostala u svijesti ljudi i kada su napuštali svoje tradicionalne seoske zajednice u procesima urbanizacijie i industrijalizacije – pa je prenijeta i u gradove.
Međutim, uslijed nedostatka vremena i prostora, kao i brojnih poslovnih obaveza, u gradovima se nerijetko dešava da domaćini kupuju gotove slavske kolače, kao i da slavu obilježavaju u kafani ili restoranu.
Kupovina gotovog slavskog kolača ne mjenja osnovnu strukturu slave, smatra Stojanović i ukazuje i da Crkva ne zabranjuje poslavu u kafani.
Protojerej Aleksandar Sredojević pri Hramu Svetog Save je, međutim, ukazao da takva proslava često umije da krene u pogrešnom pravcu, kao i da pojedinci pripremaju samo gozbu bez vjerskih obilježja što, kako je ocijenio, „vodi u izmotavanje“.
Za obilježavenje slave najvažniji su svijeća, kolač, žito i vino, naglasio je on i primjetio da se ponekad zaboravlja na sveca i suviše velika pažnja posvećuje hrani i piću.
To je pogrešan primjer, kao i to što pojedini domaćini u dane posta, u želji da udovolje gostima, za slavu pripremaju mrsnu hranu. Takođe, članovi porodice u kojoj se obilježava slava moraju biti kršteni.
Slavu treba obilježeti u krugu porodice i skromno, podvukao je Sredojević.
Sa tim stavom saglasan je i predsjednik Centra za istraživanje religije, politike i društva Nikola Knežević.
„Hrana i piće nisu suština slave, već okupljanje oko vrednosti, ideala i vere koje je zastupao svetitelj“, naveo je Knežević za Tanjug, istakavši da ne treba pretjerivati i pretvarati jedan, prije svega vjerski susret, u svadbarsku svečanost.
Slava, dodao je, treba da bude skroman i pobožan susret – koji približava ljude i ukazuje na duhovnu vertikalu.
Knežević je istakao da su vrijeme i kontekst sasvim sigurno uticali na način kako se krsna slava obilježava, podsjetivši da je današnji oblik slave manje više dobio svoju formu u 19. vijeku, koju je ustanovio Mitropolit Srbije Mihajlo.
Kada je riječ o broju onih koji slave slavu, on je ocjenio da ih sigurno ne može biti malo buduću da se između 86 odsto i 89 odsto građana Srbije deklariše kao pravoslavno – religiozno.
Knežević je, takođe, ukazao i da nije rijedak slučaj da se praktikuje jedna deklarativna i folklorna forma hrišćanstva gdje se suština često izgubi.
