Kakav je odnos slovenske braće prema nama i zašto se u poslednje tri decenije mjenjao od divljenja i uvažavanja, sve do žaljenja? Rusima je srpsko ignorisanje zapadnih sankcija pravi melem na ranu
Dok naši „zapadnjaci“ i rusofoli vode polemike oko toga da li je dobro ili ne što nam uoči dana oslobođenja Beograda u goste na šest sati dolazi predsjednik Rusije Vladimir Putin, nameće se pitanje – a kako nas doživljavaju u Rusiji? Ima li tamo i koliko onih kojima je miliji Zapad nego „južna braća“? Najkraći odgovor je: isto je kao i kod nas. I u Rusiji postoje oni kojima sunce izlazi na Zapadu, i sve zapadno im je milije i važnije, ali većina običnih ljudi ima naglašene simpatije prema Južnim Slovenima, pogotovo Srbima, piše portal Večernjih Novosti.
Onaj najbogatiji dio građana Rusije, kao, uostalom, i Srbije, više je okrenut ka Zapadu i zamaraju ih priče o tradicionalnom prijateljstvu, bratstvu po oružju, jačanju kulturnih i drugih veza. Posle gotovo tri decenije života i rada na postsovjetskom prostranstvu, autor ovog tekst s puno argumenata može da tvrdi da nas u Rusiji najviše vole u provinciji. U Moskvi i Sankt Peterburgu najviše brige i ljubavi prema Srbima, a i inače Južnim Slovenima, pokazuje prosvećeni dio stanovništva, prije svega onaj koji bi se mogao označiti kao – siromašna inteligencija. Dovoljno je biti nekoliko dana u ruskoj provinciji i lako je uvjeriti se sa koliko simpatija će vas dočekivati kada čuju da ste iz Srbije.
I u velikim gradovima onaj sloj inteligencije koji nije postao bogat u vrijeme pljačkaške privatizacije može vas fascinirati dobrim poznavanjem situacije na Balkanu. Uostalom, zar i kod nas nije slično kad je riječ o odnosu prema Rusima?
Takva je realnost, pa oni naivniji i nedovoljno upućeni sa obje strane mogu da se začude ako nalete na arogantnu osobu kojoj smetaju priče o slovenskoj braći. Parajlije u Rusiji ili, kako ih ovde zovu, „novariše“, više zanimaju skupe vile i stanovi u Londonu ili na Azurnoj obali, nego ono što se zbiva na nemirnom Balkanu.
Tako je bilo i kroz istoriju. Za vrijeme cara u Rusiji su takođe postojali „zapadnjaci“, ali je veliki dio naroda, pa i političara, pratio sudbinu južne braće. Na drugoj strani, ljudi iz Rusije koji su dolazili u Srbiju bili su šokirani koliko je jedan dio naše elite bio okrenut ka Zapadu, prije svega ka Beču i Parizu, gde su tada sticali obrazovanje.
U poslednje tri decenije odnos Rusa prema Srbima menjao se od divljenja i uvažavanja do žaljenja. Jasno je da je na to u sovjetsko vrijeme uticao znatno viši standard građana Jugoslavije, koji su sa crvenim pasošem mogli slobodno da se kreću po svijetu.
Zbog čega su se odnosi Moskve prema Srbima hladili i „podgrijavali“, od Gorbačova, Jeljcina, do Medvedeva i sadašnjeg prvog čovjeka u Kremlju? Kad su Gorbačov i Jeljcin povjerovali u svoje mesijanstvo i bili ubjeđeni da će zauvijek uspostaviti dobre odnose sa Amerikom, onda su zaboravljali na male narode. Prisjetimo se kako su preko noći zaboravili na Kubu, ali i na one sa kojima su decenijama bili u Varšavskom paktu.
U vrijeme kad su se komplikovali odnosi na Balkanu, Gorbačov je vrlo brzo digao ruke jer je imao isuviše svojih problema. Bolešljivi Jeljcin je znao da zabrunda, ali je tadašnji ministar spoljnih poslova Andrej Kozirjev provodio svoju proameričku politiku, pridružujući se onima koji su za sve nevolje na Balkanu tražili krivca u Srbima. Proamerička politika Kozirjeva je bila toliko providna da je veliki dio Rusa bio sve ogorčeniji, pa je tadašnji moćni šef Jeljcinovog obezbjeđenja, general Koržakov, nagovorio „dedu“ da smjeni ministra spoljnih poslova.
Odnos ruske diplomatije prema Srbiji bitno se promjenio dolaskom na ministarsku funkciju Jevgenija Primakova. On je kasnije bio unaprijeđen u premijera, ali sumnjičavi Jeljcin ga je brzo smjenio jer je Primakovu nevjerovatno brzo rastao rejting, s obzirom na to da je uspio da spase Rusiju posle bankrota 1998. godine. Ministar spoljnih poslova Igor Ivanov nije bio jaka ličnost, već je kao poslušni činovnik radio ono što je od njega očekivao Jeljcin.
Na popustljiv stav Jeljcina prema Vašingtonu uticala je i teška ekonomska situacija u zemlji. U intervjuu za „Novosti“ svojevremeno je piscu ovih redaka sada pokojni Viktor Černomirdin ispričao da ga je Jeljcin podsjećao, prije nego što je kretao u Begrad na pregovore sa Slobodanom Miloševićem, da ima u vidu da Moskvu čeka nastavak pregovora o prolongiranju vraćanja kredita Zapadu.
Kad je NATO bombardovao Srbiju i kasnije kada je Đinđić isporučio Miloševića u Hag, to je izazvalo veliko ogorčenje građana Rusije. Čak i sada, posle mnogo godina, Slobodan Milošević je za Ruse simbol otpora osvajačkoj politici SAD i NATO. Zahvaljući izuzetnom obrazovanju i perfektnom znanju ruskog jezika, Slobodanov stariji brat Borislav je bio čest gost raznih TV emisija u kojima je branio ne samo brata, već i interese Srbije. Niti jedan ambasador Srbije i prije toga Jugoslavije nije se mogao uporediti u komunikativnosti, elokventnosti i šarmu sa Borislavom Miloševićem. Neki od ambasadora koje je poslao Beograd nisu znali nijedan strani jezik, pa nisu ni mogli da gostuju u domaćim medijima. Sadašnji srpski ambasador Slavenko Terzić takođe često učestvuje u raznim emisijama i daje intervjue, jer je kao ugledni istoričar zanimljiv sagovornik.
Vladimir Putin je, dolaskom u Kremlj, „probudio“ brigu, pa i ljubav, velikog broja Rusa prema Srbima. Zahvaljujući tome što ima velike simpatije prema Srbima i otvoreno ističe da je Srbija najpouzdaniji saveznik Rusije na Balkanu, u ruskim medijima je gotovo nestala rečenica koja se za vrijeme Jeljcinove vladavine često čula – „zašto bismo se mi zbog Srba svađali sa Amerikom i Zapadom“?
Iste diplomate koje su u vrijeme Jeljcina i Kozirjeva popuštali Amerikancima, sada uporno brane Srbe. Dovoljno je prisjetiti se kako se u vrijeme krize na Balkanu ponašao Vitalij Čurkin, tadašnja desna ruka Andreja Kozirjeva, koji je sada zbog jasnih direktiva koje dobija iz Moskve postao pravi fajter. To je i razumljivo ako se zna da diplomatija radi po principu vezenja goblena. Diplomate rade ono što od njih traže šefovi, jer u ozbiljnim zemljama diplomatskog soliranja nema.
Za Ruse je srpsko ignorisanje zapadnih sankcija pravi melem na ranu. Sadašnje srpsko rukovodstvo, ako bude doslijedno u stavu da ni pod kojim pritiskom neće uvesti sankcije Moskvi, biće zapisano zlatnim slovima u anale rusko-srpskih odnosa.
Iako se mnogo toga kroz istoriju ponavlja, nesporno je da od prvih lica u Moskvi i Beogradu mnogo zavisi ne samo to koliko ćemo međusobno trgovati, već i koliko će biti simpatija među dva zaista bliska naroda. Uloga medija, pogotovo televizije, ogromna je, pa više crkva ne može da bude najvažniji amalgam koji čuva ljubav i bratstvo.
SMJENjUJU SE LjUBAV I SUMNjIČENjE
Sadašnji dobri odnosi Rusije i Srbije nisu plod nikakve političke konjunkture, već imaju davnu tradiciju. U zborniku starih tekstova „Rusi o Srbiji i Srbima“, koji je priredio poznati moskovski istoričar dr Andrej Leonidovič Šemjakin iz Instituta za izučavanje Balkana pri Ruskoj akademiji nauka, ljubitelji istorije, ali i ne samo oni, mogu da dobiju odgovor na pitanje u čemu su Rusi i Srbi bili bliski kroz vijekove, a u čemu različiti, ko je bio za zbližavanje, a ko za udaljavanje.
Kad se pročita taj zbornik, prvi utisak koji se nameće jeste da se u našim odnosima kroz istoriju ponavljaju iskrena ljubav i sumnjičenje. Srbofili i rusofili su postojali i postoje, ali to važi i za one kojima je miliji Zapad. Ti „zapadniki“, kako ih nazivaju ruski istoričari, i prije sto godina su mislili da se Rusija ne treba svađati sa drugima zbog Srbije.
Akademik Vladimir Ivanovič Lamanski, poznati ruski istoričar-slavist, pisao je 1864. u tekstu „Srbija i južnoslovenske provincije u Austriji“ da je saosjećanje Rusa prema Srbiji zasnovano na istom porijeklu (odnokrovju) i istoj vjeri – a to ne može da pokoleba nikakva politika. Lamanski je smatrao da su Srbi više hrabar i ratnički narod nego što su trudoljubivi.
– Većina sadašnjih ministara, na čelu sa Garašaninom i Marinovićem, trude se da dokažu svoju francuzomaniju, svoju predanost Zapadu i njenom velikom predstavniku Napoleonu. Spomenuti ministri smatraju da odnose između Srbije i Rusije opredjeljuju odnosi između Francuske i Srbije. Za njih ista vjera nije nešto što obavezuje – pisao je Lamanski.
Ovaj peterburški profesor primjećuje i veliku razliku u odnosu prema Rusima između običnih ljudi i „parizlija“. Običnim ljudima u Srbiji je važno, piše on, što smo istog plemena i vjere, dok mladim „parizlijama“ („parižanima“) to nije bitno.
– Zbog poistovjećivanja vjere i nacije, obični Srbi su me znali pitati: jesu li i Rusi Srbi? – pisao je Lamanski.
Ruski novinar Nikolaj Vasiljevič Maksimov, koji je bio dobrovoljac u vrijeme Rusko-turskog rata 1877. do 1878. godine, u svojoj knjizi „Dva rata“ piše:
– Srbin je isto tako naivan, srdačan, mekog karaktera kao i naš seljak. Razlika je u tome što je naš seljak siromašniji od srpskog.
I general-lajtnant Jevgenij Ivanovič Martinov, ruski vojni istoričar koji je razgovarao i sa premijerom Nikolom Pašićem, isticao je da je ovaj imao velike simpatije prema Rusiji.
Srpska politika se odlikuje zadivljućom nestabilnošću, nepostojanošću, pisao je Platon Andrejevič Kulakovski 1883. godine. Taj ruski naučnik i publicista objašnjava da je srpska inteligencija bliska svom siromašnom narodu – lako se zaslijepljuje spoljnim bljeskom evropskog života. Srbi su tvrdoglavi i, kao i svi Sloveni, skloni su podjelama među sobom, zapaža Kulakovski, i naglašava:
– Srbi koji su vaspitavani u Rusiji ili su dugo živjeli u njoj razlikuju se od drugih visokim osjećajem ljubavi ka svojoj domovini.
Novosti online
