15.9 C
Zvornik
28. март 2024.

Fajda i Kajda, IV glava: Kud koji mili moji

Posle treće glave romana „Fajda i kajda“, zvorničkog autora i pisca Zorana Rakanovića, predstavljamo vam i četvrto poglavlje. Ovim prilikom autor poziva sve da prokomentarišu šta misle o prvom poglavlju romana

IV glava: Kud koji mili moji

Jutra su bivala sve hladnija. Noći sve duže. Dan je bivao isuviše kratak da bi dotrajo večeri. Naslućivala se zima koja će potrajati.

Kada je Mahmut po drugi put umro i sahranjen. Ovoga puta je i hećim dao svoju potvrdu. A glasonoša Paši predao vijest. Opet se nekako spustio niz uže koje su sada radi njegove sigurnosti dobro ojačali.

Paša isp’o gustih obrva.

„Koliko je preživio žena…“

Glasonoša uzdahnu duboko.

„Ne znamo tačan broj, jer su defilovale kod njega“.

Paša opet ispod vjeđa.

„Zna li se koliko blaga fali u carskoj hazni“.

Glasonoša će opet neodređeno.

„Otkako je car naredio da se hazna otvori pristizalo je i odnošeno“.

E tu paša puče!

„Eno ti uže i ne pojavljuj mi se na oči sa takvim odgovorima“.

Pukla bruka da je hazna prazna. Broj trudnijeh žena neutvrđen. I još da se carska ne poriče. Bar su djeca obezbjeđena. I hećimova pisana potvrda da je Mahmut ugasio žar svoga života na sasvijem priroradan način.

Ako se o prirodi može pričati. O okolnostima kada je prvi put umro zbog zabranjene ljubavi. I kada je slučaj htjeo da se ponovo podigne i umre drugi put.

Drugi put je doista ispraćen uz sve počasti koje dolikuju smrtniku. Čak je imao i potvrdu hećima da je ovaj put mrtav za dunjaluk poznati.

Čovjek treba za života da napravi dijete, zasadi drvo i napiše knjigu. Mahmut je imao dva puta priliku da sem pravljenja djece zasadi drvo. I da napiše knjigu.

Carska hazna je prazna. Raznijelo se po zemlji šuma i vode sva blaga što je bilo. Na Mahmutu je stajala jaka sila što ga predade gospodaru. I pošto će njemu se morati pravdati jer mu je život odista bio kratak da bi sadio drveće i pisao knjige.

Kad se ozbiljno premjeri njegova krivnja kod ljudi koji su zavideći gledali šta snađe jednog od njih. Gledali pa polako napuštali kraj u kom su boravili.

Odlazeći jedan pljunu na onu zemlju. I opsova.

„Svugdje je bolje ostaviti kosti već ovdje“.

Šta je ostalo jutrima i večerima u kojima jedan po jedan odlaze na druge krajeve đe se ponekad laste prikupe da bi odletjele jatima. A počele su da se jate i to je siguran znak da se skoro neće vraćati.

Samo da bjelcan padne. Jer počinjanje iznova prije nego što krene zima ispod onijeh brda što nas sve trpe ovakvi kakvi jesmo. I svetrpljevi Onaj Koji Jeste. Jedino su njegovi putevi ispravni.

Možda bi i Mahmut kojim slučajem da je živ poželio sebi neki drugi život. Neki po mogućnosti bez žena i bez velikog i ne baš zaludnog života.

Kad se glasovi utihnu i kad dunjaluk više nema o čemu da priča. Kad uteknu svi oni koji su bili u ma kakvoj svezi sa Mahmutom je pražnjenje hazne nije nimalo mali grijeh koji pade i na one koji su slučajno ga znali.

Onaj nišan nekako podsjeća na to da je Mahmut bio živ u zemlji šuma i voda koliko mu sada vrijedi taj i takav život. I sve te počasti sa kojima je ispraćen. Svi oni koji prepoznaju onaj damar života sa kojim je u zanosu predao dušu. A život vraća potmuli eho. Oni koji bi živjeli kao Mahmut jer on je otišao. On je bio. I kad bi ponovo mu Bog dao šansu da se popravi i bude bolji. On bi vjerovatno bio isti kao i prvi put kad je ustao iz groba omamljen svježim vazduhom. Onaj u sanduku je previše ustajao. I omamljen onijem vazduhom čistim kojeg nose stogodišnja drvljad. Pa još k tome kad se pridodada ona fina voda koje se napije čo’jek. I kad mu posle počnu da njišu onijem bedrima pred očima.

Kako da bude bolji?

Dobro je da se umire jednom. Srećnici koji umiru dvaput nikako ne mogu biti srećniji.

Sreća je da je sve prolazno. Jer da nije ne bi bilo dobro. Ostao bi ušančen sa tolikim ženama o vratu.

Ona žena što je bila zadnje večeri sa Mahmutom pričala je za sebe:

„Ja sam najnesrećnija žena na svijetu“.

To što je Mahmut umro od prevelikog žara ljubavi sa njom ona je doživljavala kao svoj poraz. I zar porazi tako izgledaju. Ljubav se onda pretvori u bojno polje koje traje iz vijeka u vijek. Ljubav onda traži žrtve i mrtve glave koje padaju. Zbog ljubavi i oko ljubavi. Jer ljubav onda ispadne ono drvo koje se posječe, a broj godova na panju govori o dužini trajanja.

A Mahmut je izjeo zabranjeno voće sa drveta kojeg nije ni posadio. Jer da je sadio to nesrećno drveće ne bi u svom ovozemaljskom životu ni imao vremena da upozna ljubav u njenom tvrdom izdanju. Ne bi zbog njega postradala hazna. I onaj što je otvorio haznu zbog nemogućeg. Očito da ljubav nikada nije onakva kakvom se predstavlja. Ono šta se čeka je lijepo u nagovještaju.

Oni što su utekli posle Mahmutove smrti posle njegove smrti tvrdilu su da ga nikada nisu ni znali, a kamoli sa njim seirili do sabaha. Čak i onaj hećim je postao nešta drugo tvrdeći da Mahmuta nikad nije ni vidio, a kamoli utvrdio da je mrtav. Ta laž njima znači ono što se životom zove. I to što očito lažu produžava im da mogu da se nadišu čistog vazduha i napiju vode koja im ugasi žeđ na onijem lažljivim jezicima. I kad hoće jezik pravo ispadne da je nesrećni Mahmut se odmorio od tog takog života.

Zakratko i zarana. One laste što su se skupila u jata i ostavile gnijezda zasigurno će vratiti iz drugijeh krajeva. Ovi što utekoše u druge krajeve posle Mahmuta zasigurno neće. Ništa što se može promjeniti neće ih ubjediti da svijaju gnezda u zemlji šuma i voda. Neće ih niko uspjeti ubijediti da mimo ljubavi zasade drvo i napišu knjigu. Jer papir hoće da istrpi. I drvo hoće da istrpi. A ljudski stvorovi neće. Pa biraju baš lakši put dok ih smrt ne pretekne.

Ko da je drvetu lako. Ili papiru. I zasigurno dok je ljudi neće nestati ni drva ni papira…

POVEZANO

ISTAKNUTO

IZBOR UREDNIKA

Pratite nas

25,923FanovaLajkuj
1,112PratilacaZaprati
955PratilacaZaprati
1,123PretplatniciPretplatite se