20.4 C
Zvornik
28. март 2024.

Milovan Balaban: Samo sloga Srpsku spasava

Republiku Srpsku očekuju izbori koji predstavljaju veliki ispit za tamošnje Srbe, kao i njihovu političku, a i cjelokupnu društvenu elitu. Izbori kao „praznik demokratije“ nerjetko služe svjetskim centrima moći da inspirišu nove, ili rade na produbljivanju već postojećih polarizacije, čime se društveni polovi (najčešće dva najveća) udaljavaju jedan od drugog, te se vremenom stvara stanje nerazumjevanja, a često i hroničnog društvenog konflikta. Ovo je još davno uočio Hantington navodeći da zemlje uvoznice američke demokratije, čak i bez dodatnog indukovanja spolja, upadaju u stanje neke vrste šizofrenosti, najčešće parališuće za njihovo društvo.

Srpska – srpsko čudo

Kako bi objasnio značaj jedinstva i štetnost eventualnih podjela u Srpskoj, kao i pogubnost mogućnosti polarizacija koje izazivaju šizofrenost o kojoj govori Hantington, progovoriću riječ dvije o samoj RS. Republika Srpska je svojevrsno čudo nastalo devedesetih godina prošlog vijeka. Ona je srpski entitet u BiH (gotovo kao država), rođen u neprijateljskom geopolitičkom okruženju u vremenu višeslojnog pritiska na srpski narod. Anglosaksonske geopolitičke projekcije ovog prostora nisu podrazumjevale postojanje stabilnog srpskog entiteta (a kamoli države) na prostorima Balkana. Ali egzistencijalna ugroženost Srba na prostoru Bosne i Hercegovine rezultirala je homogenizacijom srpskog nacionalnog bića i izgrađivanjem toliko neophodnog jedinstva koje predstavlja najveću snagu Republike Srpske. Ugroženost i pritisci spolja, kao i uzdizanje životvorne i državotvorne nacionalne svjesti učinili su da ova srpska državolika tvorevina uspije da izbjegne nacionalnu u društvenu šizofrenost, koju po riječima Hantingtona sije uvozna amerikanska demokratija u zemljama drugačije civilizacijske paradigme.

Pošto Amerikanci nisu imali u planu stvaranje iole ozbiljnog srpskog entiteta na ovim prostorima Dejton je bio samo trenutno izlaženje u susret srpskim zahtjevima, koji su bili prihvaćeni kako bi se završio rat. Srbima nije moglo da se uskrati praktično sve što su svojim žrtvovanjem u ratnim godinama stekli, a što im pogotovo pripada po istorijskom pravu i etničkoj zastupljenosti u Bosni i Hercegovini. No, u mirnodopskim godinama, koje su sljedile, jasno se vidjelo da „međunarodna zajednica“ (SAD) hoće da ukinu ovaj srpski entitet što je sprovođeno, a i danas se sprovodi na razne načine, prije svega kroz pritisak na Dejtonski sporazum i pokušaj smanjivanja njegovih ingerencija ali i pokušajem izazivanja i prelivanja nemira iz susjednog entiteta, a to sve kako bi se Srpska dovela na nivo puke simbolike. Ono što je iznenadilo kreatore Balkana (i stranih okupacionih, vojnih i civilnih predstavnika) jeste gotovo konstantan otpor i odlučnost Srpske da se odupre pritiscima.

Snaga Srpske

Najzanimljivije pitanje je odakle crpi snagu ovako mali entitet da, u često nenaklonjenoj državi, okružen uticajima većinom ne baš prijateljskih evropskih i svjetskih sila, zarobljen u dvorištu geopolitičke zone uticaja anglosaksonskog svijeta, obezbjeđuje već dvije decenije svoj opstanak, kao i bitnost koja se ogleda u dinamičnosti njegovog postojanja (Srpska je igrač koji ima razne kontakte i često je nezaobilazan faktor u izgradnji stabilnosti regiona). Rečeno terminologijom profesora Mila Lompara „srpsko stanovište“ je onaj suštinski izvor moći i snage koji drži Republiku Srpsku.

Interes naroda i obezbjeđivanje njegove cjelokupne duhovno-materijalne afirmacije je onaj izvor kojim je prožet sav život u Srpskoj. On je prirodni oblik egzistecije tamošnjeg naroda, te stoga predstavlja i idejnu osnovu iz koje proizilazi i vlast spremna da, ukoliko želi da ostane predvodnik naroda Srpske, služi tom istom narodu u skladu sa njegovim interesima izraženim u „srpskom stanovištu“. Otud smo imali slučajeve u Srpskoj da političari evropejske paradigme, kako bi došli i opstali na vlasti, postaju zagovornici srpskog, narodnog stanovišta, dok istovremeno u Srbiji, matici Srba iz Srpske, proces transformacije političara nerjetko ide potpuno obrnutim smjerom.

Favorizovanje narodnog, srpskog stanovišta u Srpskoj bilo je presudno za njenu egzistenciju. Udari koji su dolazili na ovu državoliku tvorevinu najčešće su imali suprotan efekat od onog koji su očekivali inspiratori pritisaka. Naime oni su češće homogenizovali srpski narod, a i elitu Srpske, nego što su je dezintegrisali. Vrijeme je pokazalo da se pritisci spolja, kao adut u rukama rušitelja Srpske, nerjetko pretvaraju u mehanizme koji naposletku budu u službi jačanja i podizanja njenog jedinstva.

Pokušaj urušavanja Srpske

Otud se u poslednje vrijeme naročito radi na njenom urušavanju iznutra. Kako? Već postojeći oblik podvojenosti, koji donosi demokratsko uređenje kako kaže Hantington (a koji nije uvjek loš po državu i narod), pokušava se produbiti zaoštravanjem i dizanjem tenzija tokom izborne kampanje, kako bi politička elita bila dodatno polarizovana, sve do stepena ozbiljne i permenentne konfrontacije koja bi se u kasnijem periodu raznim mehanizmima (neprimjereno oštrom retorikom tipa izdajnici, lopovi itd. koja se na žalost već uveliko koristi u ovoj predizbornoj kampanji, ali i dirigovanim nemirima) održavala.

Ovakva divergentska kretanja u političko-intelektualnoj eliti Srpske bi se vremenom prelivala na narod, te bi usljed jačanja podvojenosti postepeno došlo do blijeđenja i zaborava, za Srpsku i njen narod jedino održivog srpskog – narodnog stanovišta. Polarizovani duh elite postepeno bi sve više postajao faktor moralnog i svakog drugog kvarenja naroda odozgo, umjesto dosadašnjeg stanja u kom se nerjetko vlast prilagođavanja srpskom, narodnom stanovištu odozdo.

Ukoliko bi se zapatili ovakvi procesi bi izazvali trajno slabljenje i smanjenje otpornosti Srpske. U srpskoj istoriji su poznati primjeri moralnog urušavanja elite, koje je prenošeno na narod nerjetko rezultiralo kaznom u vidu nacionalnog propadanja i gubitka države. Kako se to ne bi dogodilo, prije svega elita Srpske treba da izbjegne udare inspirisane spolja i zadrži duh srpskog, narodnog stanovišta kao prvi i jedini faktor očuvanja jedinstva i afirmativne homogenosti. Vlast, kao nosilac poluga i mahanizama moći uvjek je, makar za nijansu, odgovornija od opozicije. Kako ova sadašnja tako i ona buduća koja se bude formirala posle izbora.

Otud ova sadašnja treba da djeluju odgovornije i stabilizirajuće u izbornoj kampanji, kao što i ona formirana posle izbora (ma ko pobjedio na njima) mora da u svoje okrilje uključi sve relevantne igrače na političkoj sceni ali i ozbiljne naučne i javne radnike, kako bi krenula, ili nastavila odlučnije da ide u pravcu istinskog reformisanja i oživljavanja društva, te radila na društvenoj stabilnosti i jačanju njegovih odbrambenih mehanizama.

Odbrana Srpske

Udari na Republiku Srpsku neće prestajati i njoj je izgleda suđeno da funkcioniše pod pritiskom. To, kao što sam naglasio, ima i svoje dobre strane. Ali ono što je najbitnije jeste očuvanje duha, ili „srpskog stanovišta“ koji je u samim temeljima Srpske. Ukoliko se on ne sačuva, i ukoliko dođe do njegovog cjepanja i dezintegracije elite i naroda, rezultat izbora uopšte neće biti bitan. U tom slučaju pritiske neće izdržati nijedna garnitura na vlasti, kao što će u slučaju očuvanja srpskog, narodnog stanovišta svaka vlast braniti Srpsku svim kapacitetima, i duhovnim i materijalnim, koje nudi cjelokupan narodni potencijal sa velikom šansom da očuva njen integritet.

U Srpskoj je do sada bio dominantan drugi pomenuti slučaj, i nema razloga da tako ne bude i u budućnosti, što je svakako želja svih Srba širom svijeta. No, ipak, uz bitnost ostalih faktora a naročito stava zvanične Srbije, ključ održanja takvog kursa nejviše se nalazi u rukama elite i naroda Srpske.

Milovan Balaban

POVEZANO

ISTAKNUTO

IZBOR UREDNIKA

Pratite nas

25,923FanovaLajkuj
1,112PratilacaZaprati
955PratilacaZaprati
1,123PretplatniciPretplatite se