15.9 C
Zvornik
28. март 2024.

Fajda i kajda, II glava: …Nema kajanja

Posle prve glave romana „Fajda i kajda“, predstavljamo vam i drugo poglavlje, zvorničkog autora i pisca Zorana Rakanovića. Ovim prilikom autor poziva sve da prokomentarišu šta misle o prvom poglavlju romana

II glava: …Nema kajanja

Pogledala ga je suznim zelenim očima. Rekla mu je hoću tebe… S njim sam legla jer me prevari.

I hoću sa tobom. Ti znaš bolje. E đe mi je pamet bila da to shvatim onda.

Kosa sa koju je skinula maramu vijori ko neka zastava. Pokupi onu maramu i ne ubi je što je zgrješila.

Upakova joj svašta u onu maramu i reče joj:

„Kreni niz ovu zelenu vodu, a ja ću te stići“.

Posluša svog čovjeka bez riječi. Suze neće da stanu… Hodala je ko da ne hoda svojim nogama. A ona rijeka dugačka. Kako god je pogleda ne vidi đe joj je kraj.

Živjela je u zemlji šuma i voda. Sjede posle par sati hoda malo da odmori. U onoj marami svega. Najede se i napi vode.

„Šta napravih“…?

Suze još liju. Noć pada na zemlju šuma. Neka bude što će biti. Pomrčina polako navire. Mjesec hoće da izađe ko lopov. Ako me kurjaci izjedu neće mi biti žao. Neće mi biti žao što moji više neće sjeći ovih šuma niti piti vode. Što neće biti leglo međedima, kurjacima… Divljim i pitomim. Što moje milo neće gledati ove ljepote. Neće piti ove hladne vode…

Tužno bješe da u zemlji šuma niko nije praštao nikom. Ni manje štete ni veće greote.

U jednom šipragu tri dana je čekao i dočeko rzanje konja. Baci se na njega ko kurjak. Opasa se njegovim jataganom i njegovom kuburom. Stavi ga na njegovog ata i pusti onako mrtvog njegovima. NEKA GA SAHRANE KAKO ONI HOĆE.

I nije mu žao što ga ubi. Trebao je misliti da će mu se desiti ono što snađe one koje hoće ono što im brane Bog i ljudi. Nije mu jasno samo što je onu ćesu zlata nosio sa sobom.

Prosu one zlatnike, a oni zveče. Oni kao da su prokleti. Presipaju se sa koljena na koljeno. Ko ih nađe, nešto bude. U zemlji šuma i voda oni su uvijek navlačili neku prokletinju.

I da ih nije pokupio opet bi žalio. E kad ću žaliti da ih pokupi nije mu bilo teško. Ovijem dukatima se otkupila jedna duša nesrećna. Mene šta snađe u zemlji šuma i voda.

Ni manje štete ni veće greote.

I pođe i on polako i nesigurno put one hladne vode. Konačno je stiže. Ona opet uplakana. Privi je na grudi muške.

„Dosta više suza“!

Prinese granje zapali vatru.

„Ne boj se prostrana je ova zemlja šuma. Ima i ovdje ljepota ko u našem bivšem kraju. Ono što je bilo zaboravi“.

Jutro je bilo tu neđe da izmami sunce.

„Moja si“.

Ni manje štete ni veće greote.

U ono jutro uze je onako umoran. Ona uplakana daje mu se kako nikad do sada. Vatra pored njih tinja i dogorjeva. Sunce se pomalja. Otišli su i on i ona od svih koji su ih znali. Na brzinu su ponijeli ono šta im je trebalo. A i da nisu opet ih sunce ogrijalo.

Možda je dovoljno njih dvoje da se vole ovako čitavog života.

„Da si me ubio ja bih ti oprostila“.

„Možda je ovako bolje… Rađaj šćeri i sinove“.

„Otkude znaš da ću da rodim“?

„Znam po nečem’… Rađaj kad ti je bog dao. Ja ti otojič to pravo ne uskratih. Ti gledaj šta ćeš“.

Opet suze na zimi koja nadolazi. Sigurno će biti mrazeva. Ali biće i lijepih dana.

Mi smo jedno. Od danas pa dok nam Onaj Koji jeste dao nam je da se volimo. Udišemo isti ovaj vazduh.

„Čuvaj se da mi opet ne zgrješiš“.

Ona ga gleda onijem suznim očima kao otojič i ćuti. Baš ko da ne zna đe je ona njena ženska pamet može potjerati. Lijepo kad bilo istina da je on njioj oprostio. A i da je ubi ko da bi joj bolje bilo. Njegovo je pravo jačega. Šta bi, bi. ono što će biti, biće.

O kako bi isplakala ovu šumu. Ovaj vjetar. Ovu maramu. Bilo ne ponovilo se.

NI MANJE ŠTETE NE VEĆE GREOTE.

Odćutaće zanavijek i ako joj neko bude priupito za Mahmuta. Ćutaće. Neće se ni obazrjeti sakriće svoj Ponos. Sakriće ono što bude. Nek’ bude dobro. Zamoliće onog koji jeste. I nikad neće plakati za onim što je ostavila. Neće preispitaviti ništa.

Ona se vatra sama od sebe zagasila. Možda bude kiša. Ko zna šta može biti. Jedno je izvijesno. Ona je sada njegova dok ONAJ KOJI JESTE ne odluči drugačije. On hoće ponekad biti milostiv. Hoće da pomogne nevoljniku. Od njene nevolje čini joj se nema gore. Šta je snađe?

Kada on, taj njen kome je svoje srce poklonila, k’o na dlanu malo zaš’o da vidi đe su. Ona ototanji plakati opet.

Žene koje plaču lažu same sebe. Izabrala je njega. Šta će biti sa njima zna onaj koji jeste. Ona ne zna ni čija je ona kubura pripasana o pojasu onog kojeg je ona izabrala. I ne zna čije je zlato u ćesi. Ne zna ništa osim plakati. Kad niko ne vidi. I nada se da će biti dobro.

Ona kubura trofej. Onaj jatagan trofej. Ona će sakriti čija je bila prije njega. I skrasiće se pored onog kojeg voli. Sanjaće da nije ništa ni bilo u zemlji šuma i vode.

A voda nadolazi od jesenjh kiša. Krivudava i zelena kao njene oči. E da je sreće da isplače ovu zelenu viodu. Pa da nadođu njene suze.

Da ih vidi onaj koji je njen. Da je sreće da može da je razumije. On nije mogao da je shvati. Uradio je isto što i onaj prije njega. Uzeo je. Njemu je dovoljno da nije bilo na silu.

K’o njivu da ore. Bacio je svoje sjeme. Njemu je to dovoljno… Da ga ona hoće.

I kako da razumije nju onako uplakanu. I zna li je utješiti.

Ljeto smjenjuje jesen.

Ni manje štete ni veće grehote…

>>> Žena koja nije mogla: I glava

POVEZANO

ISTAKNUTO

IZBOR UREDNIKA

Pratite nas

25,923FanovaLajkuj
1,112PratilacaZaprati
955PratilacaZaprati
1,123PretplatniciPretplatite se