10.9 C
Zvornik
29. март 2024.

Dr Radenko Smiljanić: Vrijeme je za nacionalni i duhovni oporavak

Naše prave ljudske vrijednosti su odavno u zapećku, postali smo žrtve savremenog životnog stila koji nam se planski servira. Živimo neke tuđe živote i zato nas je sve manje. Krajnje je vrijeme da se osvjestimo, rekao je ovo u intervjuu za „Srpski glas“ iz Melburna naš sugrađanin dr Radenko Smiljanić

Uskoro će se pojaviti vaš novi roman. Tema je ratna?

„Roman „Balkanskog prokletstva sinovi“ je vezan za posljednje balkansko ratno vrijeme, ali je dobar dio vezan za za sadašnjicu kao posljedicu rata. Ovo je priča o mladićima koji su najljepši dio života protraćili na krvavim bosanskim ratištima. Njihova jedina krivica je bila to što su tamo rođeni i što su tamo živjeli sa svojim porodicama kada je počeo rat. Dovijajući se kako znaju i umiju, pokušavaju da prežive, da spasu sebe, svoje porodice i svoja vjekovna ognjišta. Trudio sam se da prikažem realne strahote rata i život u ratnom okruženju koji nije baš onakav kako ga prikazuju „rambo-filmovi“. Nadam se da ću kod čitalačke publike pokrenuti jedan novi vid razmišljanja o svemu“.

Hoćete da kažete da je roman u stvari antiratni?

„Upravo tako. Pokušavam mlađim generacijama da pošaljem poruku o svim životnim besmislicama kojima nas „veliki“ truju dok se lično materijalno uzdižu. Naša nesreća(ili sreća) je u tome što smo potrošili predviđene žrtve za „velike ciljeve“. Vrijeme je da se nacionalno oporavimo“.

U kom smislu?

„Prvenstveno u smislu duhovnog i kulturnog preporoda. Naše prave ljudske vrijednosti su odavno u zapećku, postali smo žrtve savremenog životnog stila koji nam se planski servira. Živimo neke tuđe živote i zato nas je sve manje. Krajnje je vrijeme da se osvjestimo“.

Prije tri godine ste objavili roman „Enigma jedne knjiga i jednog kamena“. Roman je nagrađen,a u njemu ste se bavili fantastikom u okviru našeg podneblja. Šta vas je vodilo tokom pisanja?

„Sve skupa, mislim na pisanje, trajalo je skoro dvije godine, ali ako bi se oduzeli prekidi koje sam pravio, onda bi to bilo bar tri puta kraće. Nekada sam prekidao zbog drugih obaveza, a nekada zbog same potrebe da se dodatno informišem i edukujem. To se prvenstveno odnosi na onaj dio „Enigme“ u stihovima. Tu sam morao što dublje da uđem u suštinu ljudskog postojanja i svega što nas okružuje, jer je njeno razotkrivanje i bilo moja osnovna vodilja tokom pisanja“.

Sve vrijeme, u romanu, prožima se hrišćanstvo. Koliko se bavite tom temom u životu, ne samo u knjizi?

„Činjenica je da je neko ostavio deset božjih zapovjesti, koji realno mogu da prekinu sva stradanja i patnje na ovoj planeti ako bi ih bar oni najuticajniji prihvatili kao lična pravila ponašanja. Međutim, to je rjetka pojava, ili se dešava kod manje uticajnih ljudi. Za sebe lično ne mogu da kažem da sam ih potpuno prihvatio kao stil života, ali se maksimalno trudim da im se što više približim. Kroz „Enigmu“ sam pokušao da skrenem pažnju na prolaznost i samo prividnu vrijednost onog suvišnog dijela materijalnog, za koje se ljudi grčevito bore svim sredstvima. I dalje tvrdim da su samo duhovne vrijednosti trajne, sve ostalo je prolazno i varljivo“.

Za vas kažu da ste jednako dobar pjesnik koliko i pisac. U knjizi postoji i poezija. Da li to znači da se osjećate više pjesnikom nego piscem?

„Drago mi je da me tako prihvataju. Ja samo na svoj način reagujem na trenutne situacije u kojima se nalazim, pa bilo to prozom ili poezijom. Trudim se da pišem samo ako imam dobru inspiraciju, koja uglavnom dolazi spontano. Moram da priznam da sam počeo sa stihovima, ali se sa vremenom javila potreba da se kaže mnogo više, kada strofe i rime nisu bile dovoljne. U ovom romanu je sve u simbiozi, iako se dio u stihovima može posmatrati i čitati kao jedna cjelina.

Ipak, zbirku poezije ste objavili još kao student. Zbog čega tolika pauza?

„„Nemoć shvatanja“ sam objavio kada sam završio fakultet, a zatim je usljedilo zaposlenje i osnivanje porodice, koje me je privremeno prizemljilo. Uloga muža i oca mi je oduzela mnogo vremena koje bih inače iskoristio za pisanje, ali mi je istovremeno poklonila drugi vid zadovoljstva i neku vrstu inspiracije. Čim bi se javljao višak vremena, nastavljao sam sa pisanjem. Tako je završena „Enigma jedne knjige i jednog kamena“, ali sam za njeno objavljivanje morao da pričekam bolja vremena. Sreća mi se osmjehnula sa konkursom za Zlatni omnibus“.

Svaki pisac ima svog uzora. Ko je vaš i koga bi izdvojili od savremenih pisaca?

„Ne mogu reći da imam jednog uzora. Volim, naročito stilom i porukom originalna djela, koja me tjeraju da ih pročitam u jednom dahu. Čitam različite žanrove, koji opet moraju da posjeduju kvalitet. Ako bih izdvajao, onda su to sigurno Andrić, Crnjanski, Nušić, Njegoš, i drugačija djela imaju neprolaznu vrijednost. Što se tiče savremenih pisaca, povremeno naletim i na neki koja me baš onako pozitivno iznenade. Takav je recimo bio roman „Zavjet“, koji me je baš oduševio“.

Bili ste u ratu i proživjeli sve strahote koje jedan rat nosi. Kako se prisjećate tog perioda?

„Rat je najveća glupost koja čovjeku može da padne na pamet. Prisiljeni da brane sebe i svoje porodice, mirni ljudi, seljaci, radnici i drugi pripadnici poštenog i normalnog svijeta, postaju ratnici. Tako je i nastao roman „Balkanskog prokletstva sinovi“ koji će se uskoro pojaviti, i koji je vezan za to vrijeme. Često se zapitam da li su političari bili toliko nesposobni da probleme rješe mirnim putem. Kada bi se oni koji povlače poteze u ime velikog broja ljudi, prije svake odluke spustili na nivo neiskvarenih osjećanja pojedinaca, naročito nevine djece, drugačije bi sve bilo. Međutim, obično se gledaju neki viši ciljevi, koji ponekad nemaju veze sa zdravom pameću“.

Pored književnog rada, bavite se i naučnim?

„Da, to je drugi dio mene. Osim što mi je to u opisu posla koji obavljam, volim da sam u toku trenutnih naučnih dostignuća u svijetu, ali i kod nas. Nadam se da ću uspjeti da dam nauci i svoj mali, ali lični doprinos. U saradnji sa mojim profesorima i kolegama po struci, do sada sam objavio priličan broj naučnih radova, od kojih su neki objavljeni u renomiranim međunarodnim časopisima i skupovima međunarodnog karaktera. Međutim, stalno imam osjećaj kao da je to malo i da mogu daleko više. U kompaniji u kojoj sam trenutno zaposlen trudim se da se ne ističem previše, da radim timski. Izgleda da sam sazreo i postao svjestan posljedica koje ostavlja „trčanje pred rudom“. Vidjećemo kuda će me to odvesti“.

Pored toliko poslova, pisanje, doktorat, kompanija u kojoj ste zaposleni, zatim porodica… Kako uspjevate da se organizjete?

Moram da priznam da smo često u problemu sa vremenom, ali porodica uvjek mora da bude na prvom mjestu, naročito djeca. Oni imaju svoje potrebe i nisu dužni da trpe tamo nekog oca, koji ne zna za granice opuštenog funkcionisanja. Radimo skupa domaće zadatke, idemo na trčanje, pecanje… Srećna okolnost je to što smo supruga i ja kolege po struci i zanimanju, pa se razumijemo i često dopunjujemo. U stvari, cijeli moj dosadašnji život je jedan veliki roman, u čiji sam rezime smjestio suprugu i njih dvoje, kao sastavne djelove mog bića.

Bosanski lonac

Kako danas gledate na taj razdor unutar BiH i šta mislite da je potrebno da se to ne bi ponovilo?

„Za ove prostore treba imati jak želudac. Jasno je da je situacija kompleksna, jer su na malom prostoru prisutne vjerske, kulturne, socijalne i sve ostale razlike. Dakle, pravi „bosanski lonac“. Međutim, može se reći da se nakon svog onog ratnog užasa, ponešto iskristalisalo i definisalo. To je možda i olakšavajuća okolnost, te se bar može naslutiti gdje ko pripada. Ako se polazi od toga da svi dišemo, pijemo vodu i hranimo se, onda slijedi da su i sve ostale naše potrebe slične, što je dovoljno da se razumijemo i uvažavamo. Treba stalno raditi na tome da niko ne zagrize preveliki zalogaj. Pažnju stanovnika i Federacije i Republike Srpske treba stalno usmjeravati na ekonomski razvoj, bolji standard, porodični ambijent, zatim na nužna, kulturna i sportska dešavanja. Sa vremenom rane će polako da zacjele. Naravno, ovdje je uvjek prisutan uticaj velikih sila, ali eto, ja kažem da ne mora da bude presudan.

Slaviša Pavlović (Srpski glas, Melburn)

POVEZANO

ISTAKNUTO

IZBOR UREDNIKA

Pratite nas

25,923FanovaLajkuj
1,112PratilacaZaprati
955PratilacaZaprati
1,123PretplatniciPretplatite se